Mjesto gdje se spajaju arhitektura, umjetnost i osobni svijet Pabla Nerude

Osjećam umor od Santiaga. Želim pronaći malu kuću u Valparaísu gdje bih mogao živjeti i pisati u miru. Mora ispunjavati određene uvjete. Ne smije biti previsoko ni prenisko. Trebala bi biti osamljena, ali ne pretjerano. Susjedi, nadam se, nevidljivi. Ne bi se trebali vidjeti niti čuti. Originalna, ali ne neudobna. Vrlo krilata, ali čvrsta. Ni prevelika ni premala. Daleko od svega, ali blizu prijevoza. Neovisna, ali s trgovinama u blizini. Osim toga, mora biti vrlo jeftina. Misliš li da mogu pronaći takvu kuću u Valparaísu?

Pablo Neruda, pismo prijateljicama
Sari Vial i Marie Martner 1959. godine

U Valparaíso sam stigla mobilno onesposobljena, hodajući na štakama - zaista idealan način za istraživanje grada poznatog po strmim brežuljcima i beskrajnim stepenicama! No, u trenutku kada sam ugledala grad, zaboravila sam na sve svoje fizičke poteškoće i ograničenja, jer me očarao svojom jedinstvenom poetikom kulture i geografije pa je postalo kristalno jasno zašto je upravo ovdje Pablo Neruda pronašao utočište za pisanje.

Ipak, dok sam promatrala ovaj pacifički grad naslonjen na strme brežuljke s labirintima stepenica, razmišljala sam kako ću prebroditi taj vertikalni izazov i popeti se do »La Sebastiane«, Nerudine kuće na vrhu brežuljka. Naime, povijesne žičare, nekoć ključne za gradski prijevoz, danas su više dekoracija nego stvarna pomoć za kretanje gradom. Valparaíso mi je sa svojim visinskim izazovima i zaboravljenim mehanizmima prijevoza, već na početku jasno dao do znanja da će biti test planinarske kondicije - koju, naravno, nisam imala.

Kolorizam, topografija i uspinjače

Valparaíso je poznat po svojim strmim brežuljcima, vijugavim ulicama i višerazinskoj arhitekturi. Njegov urbanizam je kreativni odgovor na izazovnu topografiju, obilježen silnim uspinjačama (danas uglavnom izvan uporabe), stubištima i stazama koje povezuju brežuljke i luku. Izgled grada podsjeća na amfiteatar, sa šarenim kućama koje se spuštaju niz brežuljke prema Tihom oceanu.

Tradicija oslikavanja kuća jarkim bojama

Arhitekturu i povijest lučkog grada Valparaísa karakterizira njegova jedinstvena prilagodba na teške geografske uvjete, mješavinom stilova iz 19. stoljeća i značajnim utjecajem stranih tehnika, što je sve pridonijelo njegovom proglašenju UNESCO-vom svjetskom baštinom. Kuće u Valparaísu oslikane su različitim živopisnim bojama iz kombinacije praktičnih, kulturnih i povijesnih razloga. Šarene kuće pomogle su mornarima da navigiraju i identificiraju luku s udaljenosti, posebno u maglovitim ili oblačnim vremenskim uvjetima, koji su uobičajeni u Valparaísu. U 19. stoljeću Valparaíso je bio središte međunarodne trgovine, a stanovnici su često koristili ostatke brodskih materijala, poput drvenih dasaka i metalnih ploča, za gradnju kuća. Te materijale bojili su svijetlim, izdržljivim morskim bojama kako bi ih zaštitili od slanog morskog zraka i oštrih obalnih vremenskih uvjeta.

Valparaíso je ujedno bio i grad umjetnika, pisaca i boema, posebice 1920-ih kad Neruda prvi put kao mladić dolazi u Valparaiso, koji će kasnije odabrati kao inspiraciju i utočište za pisanje.

Poezija - ogledalo i mapa grada

Što se još može reći o Pablu Nerudi što već nije rečeno? Neruda nije bio samo čileanski pjesnik. Bio je kolekcionar, političar, nobelovac i malakolog tj. kolekcionar školjki.

Tijekom svog života, Neruda je postao najpoznatiji pjesnik na svijetu koji je osvojio Nobelovu nagradu za književnost, te bio toliko politički angažiran da je postao senator u Čileu, a zamalo i predsjednikom zemlje da nije svoju kandidaturu ustupio prijatelju Salvador Allendeu. Nerudino djelo, koje uključuje 45 knjiga, prevedeno je na više od 35 jezika i poznato je u svim zemljama svijeta.

Kroz svoje književno stvaralaštvo Neruda je definirao i poetizirao identitet Valparaísa kao grada-luke. Riječ je o dijalogu između fizičkog i simboličkog prostora Valparaísa, kako ga pjesnik jedinstveno doživljava. Ova interakcija je rezultirala bogatim kulturnim i književnim tumačenjem Valparaísa koji postaje više od geografskog lokaliteta - on postaje temeljni kamen pjesničke i kulturne važnosti u latinoameričkoj književnosti.

Grad je prikazan kao prostor prijelaza, spajajući fizičko i imaginarno, lokalno i univerzalno. Nerudina poezija premošćuje jaz između fizičkih stvarnosti geografije Valparaísa i njegovog simboličkog kulturnog identiteta otvarajući dijalog između lokalnih »geokulturnih« imaginarija i individualne pjesničke imaginacije. Iako duboko osobna, Nerudina poezija je bila ogledalo i mapa Valparaisa, odražavajući suštinu grada.

Utočište za pisanje

Smještena na vrhovima brežuljaka, La Sebastiana, kuća Pabla Nerude, spoj je kreativnosti, ekscentričnosti i poetske mašte, ali i posveta Valparaisu. Ova jedinstvena kuća, pruža intiman uvid u Nerudinu umjetničku dušu i njegovu duboku povezanost s vibrantnim, boemskim duhom Valparaísa.

La Sebastiana je sama po sebi umjetničko djelo

Dvaput sam se, s mnogo truda, uspinjala do vrha brežuljka, da bih zatekla kuću zatvorenu, unatoč drukčijim informacijama na internetu. No, nešto u meni – intuicija, možda i tvrdoglavost – govorilo mi je da se trebam vratiti. I treći put, napokon, uspjela sam ući. Posjet ovoj kući poput je ulaska u jednu od njegovih pjesama, gdje svakodnevno postaje izvanredno, a obično se pretvara u čarobno.

La Sebastiana je sama po sebi umjetničko djelo. Njezin višerazinski, eklektični dizajn odražava strme brežuljke Valparaísa, nudeći panoramske poglede na Tihi ocean i šarene kuće grada. Struktura zgrade je neobična, ali odiše harmonijom i ravnotežom - baš poput Nerudine poezije. Svaka razina ispunjena je prirodnim svjetlom, skrećući pažnju na pjesnikovu eklektičnu zbirku predmeta, od nautičkih artefakata do neobičnih sitnica koje odražavaju njegovu fascinaciju morem i istraživanjem.

Dio Pablove zbirke školjki

Arhitektonski stil kuće spaja elemente modernizma s razigranim, gotovo nadrealnim dodirima. Zavojita stubišta i asimetrične sobe daju prostoru maštovitu, snovitu kvalitetu, savršeno nadopunjujući Nerudinu poetsku viziju.

U kući je opsežna zbirka predmeta koji utjelovljuju Nerudinu ljubav prema životnim osebujnostima. Svaki komad u zbirci - antičke karte, brodska kormila, prozori od vitraja i jedinstveni namještaj - nije samo dekoracija; oni su prozori u pjesnikov kreativni proces, otkrivajući njegovu fascinaciju putovanjima, poviješću i svakodnevnim životom. Zidovi su ukrašeni umjetničkim djelima, uključujući grafike i slike latinoameričkih umjetnika, dok njegova osobna knjižnica svjedoči o njegovim intelektualnim težnjama.

Ono što La Sebastianu zaista izdvaja je njezina atmosfera. Kuća djeluje živo, kao da bi Neruda svakog trenutka mogao ući. Pogledi na užurbanu luku Valparaísa i udaljene valove Tihog oceana neprestano podsjećaju na pjesnikovu ljubav prema gradu i moru.

La Sebastiana je duboko povezana s identitetom Valparaísa. Kaotična ljepota grada, vibrantne boje i pomorsko naslijeđe odražavaju se kroz kuću - osobno utočište Nerude.

La Sebastiana nije samo kuća; to je poetsko iskustvo, mjesto gdje se arhitektura, umjetnost i Nerudin osobni svijet besprijekorno spajaju.

Radna soba Pabla Nerude

Kuću je izgradio Španjolac Sebastián Collado, koji je cijeli treći kat koristio kao golubinjak. Don Sebastián je preminuo 1949. godine, a ta nedovršena kuća puna stepenica bila je napuštena dugi niz godina. Nerudi se svidjela, između ostalog, zbog svoje neobičnosti, ali ju je smatrao prevelikom, pa ju je kupio zajednički sa skulptoricom Martner i njezinim suprugom dr. Velascom. Neruda je preuzeo treći i četvrti kat te toranj. »Izgubio sam«, rekao je u šali. »Kupio sam samo stepenice i terase.« Istina je da je njegov dio kuće imao privilegirani pogled na zaljev.

Neruda je ukrasio kuću starim fotografijama luke i velikim portretom Walta Whitmana. Jedan od radnika upitao ga je je li to njegov otac. »Da, u poeziji,« odgovorio je Neruda.

Kuća koju je nazvao po njenom prvom vlasniku, je svečano otvorena 18. rujna 1961. Za tu je prigodu napisao pjesmu »La Sebastiana« gdje u uvodu piše:

»Osnovao sam kuću.

Prvo sam je izgradio od zraka.

Zatim sam podigao zastavu u zrak

i ostavio je da visi

s nebeskog svoda, sa zvijezda, s

jasnoće i tame...«

Misterij orla

Neruda je u La Sebastiani dočekao svoju posljednju Novu godinu 1972. godine i vidio dolazak 1973. godine kada započinje diktatura Pinocheta. Dr. Velasco (suvlasnik kuće) kaže da je ubrzo nakon pjesnikove smrti, jednog jutra kada je stigao u »La Sebastianu«, zatekao uznemirene susjede koji su mu rekli da se nešto čudno događa unutar kuće. Oprezno je ušao no kad je stigao do dnevnog boravka, pronašao je orla. Otvorio je prozor kako bi ga pustio van, ali nikada nije mogao objasniti kako je ušao, jer je sve bilo zatvoreno. »Odmah sam se sjetio trenutka kada je Pablo priznao da bi, kada bi postojao drugi život, volio biti orao,« napisao je dr. Velasco.

»La Sebastiana«, opljačkana nakon vojnog udara 1973. godine, obnovljena je 1991. godine i svečano otvorena kao kuća-muzej. Predmeti nisu raspoređeni u konvencionalnom, muzejskom poretku, već na način koji odražava Nerudinu osobnost - spontano, eklektično i intimno.