Vremena su izazovna, a u njima svatko nešto drugo očekuje od teatra

Nakon dvaju mandata sada već bivšeg intendanta dr. sc. Marina Blaževića, s početkom nove godine na čelo HNK-a Ivana pl. Zajca zasjela je nova intendantica mr. sc. Dubravka Vrgoč, koja je početkom prošle godine između drugo dvoje kandidata odabrana da kreira smjer riječke kazališne kuće sljedeće četiri godine.

S obzirom na to da je početkom prošle godine, pa i sredinom, bilo zapravo prerano govoriti o konkretnijim planovima i zamislima intendantice Vrgoč koji bi mogli biti provedeni u djelo, i to u vrijeme dok je kazalištem još uvijek rukovodio intendant Blažević, sada, u povodu njezina otpočetog mandata, razgovaramo s novom intendanticom o samome procesu izbora za intendanticu, detaljima njezine prijave, i s time povezanom njezinom vizijom riječkoga kazališta, kao i kazališta općenito.

Jedna sezona, dva programa

Kakvi su prvi dojmovi nakon preuzimanja riječkoga HNK-a i koliko je zahtjevna ovakva primopredaja čelne funkcije jedne kulturne ustanove s obzirom na kazališnu sezonu koja je sada ispresijecana programima dviju osoba, bivšeg intendatna Blaževića i vašim?

- Ulazak u novo kazalište za mene je uvijek određeno uzbuđenje, otkrivanje novog kazališnog - i to ne samo fizičkog, već i simboličkog - prostora, početak jedne nove kazališne priče. Meni je ovo treći početak i jako mu se veselim. Dakako da primopredaja kazališta usred kazališne sezone nije uobičajena pojava, dapače vrlo se rijetko događa i uvijek je prilično komplicirana, budući da se i programski i organizacijski u sezoni očekuje jedan rukopis. No, mi smo podijelili sezonu u dva dijela i mislim da publika neće biti zbunjena niti ičim zakinuta.

Oko nedavnog koncerta dobrodošlice u povodu početka vašega mandata riječka je javnost bila podijeljena; neki propituju uopće svrhu takvoga događaja koji dosad nije priređen niti za jednoga intendanta i intendanticu, neki pak kritiziraju činjenicu da se radi o promašenome PR-u koji ono najvrednije, riječku publiku, (o)stavlja izvan samoga događaja, dok neki kritiziraju i sam koncept događaja u kojem se kombiniranje različitih umjetničkih izričaja veliča kao nešto dosad neviđeno, što i nije posve točno. Kakvi su pak vaši dojmovi nakon koncerta i koja je bila ideja iza tog projekta?

- Ideja nije bila niti kreiranje PR eventa, niti elitističkog događaja, ni dobrodošlice meni ili mom timu; želja se iščitavala iz obrnute perspektive kreiranja programa dobrodošlice Gradu od strane nas koji u njega dolazimo. I nije točno da je riječka publika bila ostavljena izvan samog događaja, jer 90 posto ljudi u publici bilo je i prije tog događaja u kazalištu, dakle i oni su riječka publika, a dvjestotinjak karata podijeljeno je i pretplatnicima riječkog kazališta. Nemoguće je u teatru koji ima limitirani broj od nešto manje od 700 mjesta pozvati cijeli Grad, i to mi je žao.

Kada sam u jesen 2014. preuzela HNK u Zagrebu organizirali smo Dan otvorenog trga i otvorili vrata teatra s cjelodnevnim programom svim građanima Zagreba kojih je nekoliko tisuća toga dana prošlo kraj kazališta i ušlo u kazalište. Većina od njih postala je tijekom sljedećih osam godina našom vjernom publikom. Budući da sam preuzela riječko kazalište usred zime, takvu akciju nisam mogla organizirati. No, obećajem građanima Rijeke da ćemo ovog ljeta organizirati sličan program u otvorenome prostoru koji će doista biti otvoren za sve. Što se programa tiče, izostavila bih komentare o tome je li to viđeno ili nije, svrha je bila da u prostoru teatra predstavimo i povežemo kultnu riječku glazbenu scenu i umjetnike riječkog kazališta i to pričom o njihovom Gradu. I čini mi se da smo u tome uspjeli, o čemu svjedoči i uzbuđenje umjetnika te doista sjajna atmosfera koja se te večeri osjećala u kazalištu.

Zamor u teatru

U povodu odabira vas kao nove intendantice u razgovoru za jedan medij naglasili ste kako je prisutan stanovit zamor u teatru i kako se pojavljuju uvijek ista imena; koja ćete nam onda vi nova imena ponuditi u mandatu, i možete li nam otkriti tko čini vaš tim, koji su članovi Uprave i novi ravnatelji pojedinih umjetničkih grana?

- Kao što sam već rekla, kada se zatvori jedna kazališna priča, otvori se druga. Ona može biti gora, bolja, zanimljiva, nezanimljiva, aktualna ili manje aktualna, provokativna ili neprovokativna, ali u svakom će slučaju biti drukčija. Ono što ću repertoarno ponuditi svakako će biti drukčije od onoga što je posljednjih godina bilo predstavljano u riječkome kazalištu. Bit će to drugi umjetnici i druge teme, i nadam se da ću pri tome prepoznati senzibilitet i očekivanja riječke publike, što mi se uvijek u teatru činilo najvažnijim. Moj tim čine dosadašnji šef dirigent riječkog kazališta maestro Valentin Egel u funkciji direktora Opere, koreograf, plesač, baletni pedagog i dugogodišnji ravnatelj Nacionalnog plesnog teatra Malta Paolo Mangiola koji je ravnatelj Baleta. V. d. ravnatelja Talijanske drame je glumac Mirko Soldano, a v. d. ravnateljice Hrvatske drame je izvršna producentica Petra Šegić Biljan Žic.

U trenutku odabira vas kao nove čelne osobe HNK-a »Zajc«, u obrazloženju predsjednika Kazališnog vijeća piše da naglašavate razvijanje novih oblika financijske održivosti. O čemu se točno radi? Također, jeste li prilikom kreiranja vašega (financijskog) plana uzeli u obzir i minus koji se vuče još iz razdoblja intendantice Nade Matošević, a u mandatu Marina Blaževića je znatno smanjen, no i dalje prisutan? Imate li kakav plan glede privlačenja sredstava iz Europskih fondova?

- Financijska održivost kazališta u današnjem vremenu je uvijek veliki izazov. Iskustvom rada u prijašnja dva kazališta pokazala sam i dokazala da je moguće od minusa na računu vrlo brzo prijeći u plus, jer sam uspjela vratiti postojeće dugove i na računima prije odlaska iz teatara ostaviti milijunske cifre. Važno je štedjeti i osigurati što veća vlastita sredstva koja dolaze s punim gledalištima, rjeđe voljom sponzora. Teatarski mehanizam je krhak, stoga treba pažljivo upravljati financijskim resursima i nastojati očuvati financijsku konstrukciju kao da je riječ o našim kućnim budžetima.

Što se EU fondova tiče, godinama već produciram i koproduciram projekte koji su financirani EU novcima. Mojim dolaskom, riječki HNK ušao je u veliki europski teatarski projekt Prospero, jedinu kazališnu platformu u EU-u koja okuplja 19 prestižnih europskih kazališta i festivala kao što su Wiener Festwochen, Festival Avignon, Schaubühne Berlin, NTGent, Théâtre de Liege, Teatro Nazionale Emilia Romagna, čiji je budžet za četiri godine 4 milijuna eura, a u budućnosti očekujemo i nove jednako tako uzbudljive europske projekte.

Izlazak iz zgrade

Kad govorite o gostovanjima, spominjete ona izvan kazališne kuće, što je dio vaše zamisli o izlaženju teatra iz same zgrade, i to u Bakar, Kraljevicu, Kostrenu, zatim spominjete gostovanja po Istri, brojne koprodukcije s inozemnim kazalištima, no što je od svega toga moguće s obzirom na kadar, logistiku i ritam rada zadan samim sezonskim programom, kao i financijski kostur Kazališta?

- Kazalište prirodno mora izaći iz zgrade, posebno ako je to kazalište smješteno na Mediteranu, gdje se mnogo toga događa na trgovima, ulicama, ispred kućnog praga. U ljetnim mjesecima otvorit ćemo grad za teatar te organizirati koncerte, predstave, kao i različita scensko-glazbena događanja u onim prostorima Rijeke gdje teatra do sada nije bilo. Dakako, planiramo i razna gostovanja u zemlji i u Europi. Ne kažem da će biti lako s obzirom na logistiku i nedovoljan broj tehničkog kadra, ali ćemo učiniti sve da do tih gostovanja dođe. Teatar je živ organizam i bez tog angažmana u uspostavljanju različitih kulturnih dodira i susreta postaje nezanimljiv i onima koji ga stvaraju i onima koji ga gledaju.

Mnogi primjećuju da je Hrvatska drama ona grana koja je oslabjela i ona kojoj definitivno treba kakvo uskrsnuće; imate li plan kako to postići te kakav je plan uopće s tom granom HNK-a? Kakve predstave publika može očekivati?

- Ne ulazeći u to što je i kako je bilo, mislim da Hrvatska drama ima veliki glumački potencijal te da je spremna odgovoriti na one izazove koje današnje društvo postavlja pred teatar. Jer teatar zasigurno više nije mjesto rekonstrukcija nekih davnih vremena kroz dramske tekstove koji su u njima pisani, već prostor u koji se upisuju ne samo traume našeg doba, već i putokazi za budućnost pomoću tekstova što se koriste kao materijali koji nas podučavaju kako se nositi s vlastitom suvremenošću. Predstave koje ćemo raditi referirat će se na ovdje i sada te se nadam da će otvoriti neka bitna pitanja i ući u dijalog s našim vremenom.

Prva premijera u Hrvatskoj drami, predstava »Nigdje, niotkuda«, rađena po romanu Bekima Sejranovića u adaptaciji Gorana Vojnovića i režiji Ivice Buljana bit će primjer takvog teatra koji nas poziva na dijalog, i primjer teatra čija je priča i naša priča.

Predstava o Rijeci

Kad govorimo o novim predstavama, hoćete li koristiti samo postojeće predloške hrvatskih autora i autorica ili će biti i mjesta za neki natječaj za suvremeni dramski tekst, kao što je to bio slučaj za vrijeme vašega mandata u HNK-u Zagreb?

- Ono što bih svakako željela tijekom četiri godine je producirati dramsku predstavu o gradu Rijeci. Ideja mi je pozvati nekoliko eminentnih riječkih pisaca i od njih naručiti dramske tekstove koji bi iz njihove perspektive ponudili gledateljima sliku njihova grada. Iz slične ideje nastao je 2009. godine u Zagrebačkom kazalištu mladih »Zagrebački pentagram« kada smo Magelli i ja naručili od pet pisaca dramske skice njihova grada i dobili predstavu koja je, osim što je godinama izvođena u Zagrebu, obišla i mnoge europske i svjetske festivale. Mislim da je Rijeka, upravo zbog svoje turbulentne prošlosti i uzbudljive sadašnjosti, zaslužila takvu predstavu ispisanu rukopisom onih koji u njoj i s njom žive.

Grana Talijanske drame zasigurno je u domaćim kazališnim okvirima nešto jedinstveno. Iako na talijanskome jeziku, i njihove su predstave rado viđene od svekolike publike, a u mandatu ravnatelja Giulija Settima mogli smo posvjedočiti također povećanome interesu i za njihovu produkciju, nerijetko uz predstave koje propituju svakodnevicu i društvene boljke. Što možemo očekivati od ove grane u vašemu mandatu?

- Talijanska drama je svakako jedinstvena ne samo u domaćim kazališnim okvirima, već i u svjetskim. To je, koliko znam, i jedini institucionalizirani talijanski dramski ansambl izvan Republike Italije, financiran dijelom i sredstvima iz Republike Italije. Stoga držim da je važno što više povezati naše kazalište s renomiranim talijanskim kazalištima kako bi se razmjenjivali umjetnici i ideje, a time i proširio broj gledatelja u jednoj i u drugoj državi.

Već prva predstava, čija je premijera 1. veljače, povezuje riječko kazalište s Nacionalnim teatrom iz Venecije u zajedničkoj produkciji nama nepoznate Goldonijeve komedije »La moglie saggia«/»Mudra žena«. U predstavi glume glumci iz dvaju ansambala, a nakon Rijeke, već u veljači predstava će biti premijerno izvedena i u Veneciji i u Padovi. Po istom modelu producirat ćemo u drugom dijelu godine predstavu rađenu po prvijencu Alessandra Baricca »Castelli di rabbia«/»Dvorci bijesa« u koprodukciji s još jednim talijanskim nacionalnim kazalištem, Fondazione Emilia Romagna iz Bologne.

Pitanje riječkog Baleta

U vašemu planu u kadrovskome segmentu u kojemu kraće spominjete Balet, pišete da ta grana HNK-a »bilježi vrhunske rezultate na domaćoj sceni«, a u sljedećem bi razdoblju trebao »postati još važnijim čimbenikom i u europskim mjerilima«, što planirate postići daljnjim dovođenjem »eminentnih koreografskih imena«, dodatnom afirmacijom mladih plesača, potencijalnom suradnjom s baletnom školom i uspostavljanjem Baletnoga studija. Također navodite i kako je broj od 22 plesača »dostatan« za »vrhunske rezultate u specifičnom suvremenom plesnom iskazu«, a povećanjem broja plesača repertoar bi se proširio i na klasična djela. U međuvremenu, mnogo je plesača otišlo, a zaposleno je svega nekoliko. Trenutan broj članova Baleta gotovo pa nije dostatan za izvođenje niti suvremenih djela, niti onih klasičnih, tako da se situacija može nazvati i alarmantnom; što točno želite, i možete, učiniti glede povećanja broja plesača?

- Situacija u Baletu svakako nije idealna, no nije ni alarmantna. Broj plesača koji je otišao tijekom protekle godine nadomjestit ćemo novima. U listopadu na audiciji prošla su četiri plesača i oni su od prije nekoliko tjedana plesači riječkog kazališta. Ubrzo ćemo raspisati novu audiciju i zaposliti šest plesača čija su mjesta ispražnjena. Uspjeli smo u kratkom roku obnoviti predstavu »Čajkovski« i ona je na zadovoljstvo publike uspješno vraćena na repertoar kazališta.

Kao što sam već spomenula, otvaramo nove priče, pa tako i s baletom, uvažavajući njihove uspjehe u proteklim sezonama i njihovu usmjerenost na suvremenost iskaza. Nastojat ćemo odgovoriti novim izazovima i svakako u Rijeku dovesti velike europske i svjetske koreografe. U ovoj sezoni nakon projekta »Pepeljuga« jednog od zasigurno najatraktivnijih domaćih koreografa Lea Mujića, koreografska zvijezda ne samo izraelske, već i europske baletne scene Ohad Naharin radit će s riječkim Baletom na projektu »Venezuela«. A bit će i gostovanja s obje strane, proslavljenih baletnih skupina u Rijeci i našeg Baleta u inozemstvu.

Staro-novi projekti

U nedavno predstavljenom Mandatnom izvješću intendanta navode se i pokrenuti i prekinuti projekti, primjerice oživljene Riječke ljetne noći i Peti ansambl, kao i ugašeni projekti poput Međunarodnoga natjecanja mladih opernih pjevača »Zinka Milanov«. Što od toga planirate zadržati ili pak opet pokrenuti? Također, nadovezuje li se spomenuto operno natjecanje možda na vašu ideju proširivanja djelokruga Opere u vidu Opernoga studija i vašu viziju Opere i Simfonijskog orkestra?

- Svakako ću nastaviti svu dosadašnju dobru praksu i uvesti novu. Riječkim ljetnim noćima treba vratiti sjaj velikog mediteranskog ljetnog festivala, jer on ima sav potencijal da to postane. U budućnosti treba biti mjestom okupljanja i predstavljanja mediteranskih teatara, razmjene umjetnika i oživljavanja ideje Mediterana kakav je nekoć bio, bez ratova, klimatskih katastrofa, izbjeglica i tragedija, već Mediterana kao ishodišnog mjesta filozofije, teatra, književnosti i opere.

Kad smo kod Opere, i njezin repertoar treba biti na tragu mediteranskog, ono što je našoj publici blisko, dakako uz iskorake što bi vodili i do suvremenih opera koje bi naručivalo kazalište. Koncerti simfonijskog orkestra, uz one tradicionalne, također bi trebali slijediti svjetske trendove otvorenosti i prema novom i drukčijem, ponekad eksperimentalnijem repertoaru. Djelokrug Opere trebao bi se proširiti uvođenjem Opernog studija u kojem bi pjevači riječkog kazališta zajedno s mladim pjevačima, koji bi im se kroz audicije pridružili, sudjelovali u specifičnome studijskom radu, od kojega imaju korist i mladi solisti, ali i operna kuća u kojoj nastupaju. Time bi se omogućio i snažniji razvoj opernog ansambla, ali promovirali i novi mladi pjevači, budući solisti riječke Opere.

Potkapacitiranost tehnike navodite također kao problem koji je »potrebno započeti sustavno rješavati«, i to izmjenom sistematizacije i zapošljavanjem većeg broja radnika. Koliko je to moguće i planirate li izraditi novu sistematizaciju?

- To je jedan od bitnih problema riječkog kazališta koje treba početi sustavno rješavati. Četiri čistačice na tri ogromna teatarska prostora gotovo je nemoguće zamisliti, ali je to trenutačno realnost riječkog kazališta. I u drugim odjelima tehnike nedostaju zaposlenici, napose ako se želi producirati ambiciozan program u kući i izvan nje. Kako god bila osmišljena, sistematizacija tu i neće mnogo pomoći, potrebna je volja osnivača da se otvore nova mjesta i olakša funkcioniranje ako ne već jedinog, onda najvažnijeg kazališta u gradu.

Oživljavanje mediteranske priče

Koliko se vaša ideja o mediteranskoj priči naznačena u prijavi za intendanticu razlikuje od ranijih, sličnih priča i koncepata koji su predstavljani na različitim kazališnim europskim konvencijama, kao i od onog koncepta koji je u svome mandatu zagovarala još i Mani Gotovac te što nam vaš koncept donosi novoga? Također, kad govorimo o cijeloj ideji koja počiva na Mediteranu kao čvorištu, na koji će se način HNK uključiti u veliki putujući festival francuske fondacije Art Explora i što će donijeti riječkoj publici?

- Mislim da priču o Mediteranu treba iznova ispričati. Mediteran je već dugi niz godina zanemaren, izostavljen, izoliran i zapostavljen, označen kao prostor sukoba, stalnih migracija, kolektivnih i osobnih nesreća. Stoga je Mediteran potrebno iznova učiniti prepoznatljivim kroz kulturu i to povezujući kulturne institucije Sredozemlja kako bi Mediteran kroz zajedničke aktivnosti mediteranskih kazališta bio ponovo vidljiv na zemljovidu kulturne Europe.

Mitski Mediteran izgubio se u povijesnim nedaćama naše suvremenosti, te je postao fikcionalan, a ne stvaran, stoga je zadaća i kazališta da ga obnovi ne samo programom, već i svojim pozicioniranjem u mediteranskome prostoru. Riječko kazalište bilo bi središnja kazališna institucija koja bi okupila ostala mediteranska kazališta, istražila današnju kulturološku poziciju Mediterana i u međusobnim razmjenama te kroz festivalski program mediteransku kulturu predstavilo živom i stvarnom, dominantnom i atraktivnom. Umjetničkom kvalitetom, brojem i profiliranošću svojih programa, kao i svojom orijentacijom prema Mediteranu kojem pripada, riječko bi kazalište trebalo biti dramski, operni i baletni centar regije. Na tom tragu svakako ćemo se teatarskim programima uključiti u putujući festival francuske fondacije Art Explora.

Filozofski teatar

Jedna od stvari koju ste preuzeli iz vaše zagrebačke mandature je i Filozofski teatar s našim ponajboljim filozofom Srećkom Horvatom; kakva je bila recepcija njegova zagrebačkog izdanja, koliko je bilo posjećeno i na koji način je pridodalo vrijednosti samoga (K)/(k)azališta? Uz to, što možemo očekivati u Rijeci?

- Filozofski teatar bio je jedan od najposjećenijih programa zagrebačkog HNK-a u našem mandatu. Okupljao je i do 1.000 gledatelja u jednoj večeri u teatru koji je imao kapacitet od 700 mjesta te je uveo u kazalište mladu, studentsku publiku. Tijekom osam godina Filozofski teatar brojio je 30.000 posjetitelja, dok su gosti Filozofskog teatra bili vodeći filozofi, književnici, glazbenici i glumci današnjice, primjerice poput M.I.A., Niccola Ammanitija, Thomasa Pikettyja, Vanesse Redgrave, Julije Kristeve, Margarethe von Trotte, Bobbyja Gillespieja, Terryja Eagletona, Slavoja Žižeka, Mladena Dolara, Terese Forcades, Franca B. Bifoa, Yanisa Varoufakisa, Eve Illouz, Tariqa Alija, Javiera Cercasa, Ece Temelkuran...

U sklopu Filozofskoga teatra izdani su hrvatski prijevod »Rapsodije teatra« francuskog filozofa Alaina Badioua i prvi dramski tekst Slavoja Žižeka »Antigona«, koji je naručio i čiji je suizdavač upravo HNK. Srećko i ja nastavljamo u Rijeci taj popularni program. Za nekoliko dana dolazi nam Nikolaj Schulz, a sudeći po prodanim ulaznicama nadamo se velikome interesu građana Rijeke, bez obzira na dob i njihove afinitete.

Iz vašeg se programa na uopćenoj razini kazalište iščitava kao mjesto, riječima Jerzyja Grotowskog, umjetnost susreta, glumaca, publike te samih priča; što će kazalište u vašemu mandatu u kulturnome životu Rijeke postati? A što je kazalište općenito danas te kakvo nam kazalište treba?

- Kazalište će postati mjestom koje je potrebno gradu Rijeci i njegovim građanima. Oduvijek sam radila kazalište za publiku i umjetnike, te sam tijekom osamnaest godina u većini primjera uspijevala u tome da se njihovi senzibiliteti, ukusi i očekivanja poklope. Teško je danas odgovoriti kakvo bi nam kazalište trebalo, vremena su traumatična i izazovna, a u njima svatko nešto drugo očekuje od teatra. Nekima je kazalište potrebno kao utjeha, nekima da bi se zabavili, da bi zaboravili, da bi odgovorili na neka intimna pitanja ili pak na neke velike povijesne dvojbe s kojima se svakodnevno suočavamo. Priče su i bitne i važne i marginalne i male, a teatar ih sve mora znati ispričati.

Kazalište mijenja pojedince

»Kazalište ne može mijenjati svijet, ali može promijeniti ljude koji će mijenjati svijet«, smatra Augusto Boal; biste li se složili s time?

- Složila bih se s time. Šezdesete godine prošlog stoljeća bile su posljednje vrijeme kada su veliki revolucionari svjetskog kazališta vjerovali da mogu promijeniti svijet. Svijet se u međuvremenu promijenio, ali u tim promjenama nije sudjelovalo kazalište, nije svijet učinilo boljim. No, isto tako vjerujem kako se svake večeri negdje u svijetu u nekom teatru netko u gledalištu promijeni i postane boljim. Zato i ustrajem radeći teatar.