POVIJESNE TRAUME OSTAJU NEISCIJELJENE

Nedavni koncert Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu, uz to što je okupio pola milijuna ljudi i pokazao da Thompson, unatoč desetljećima sustavne medijske i političke demonizacije, uživa kultni status u narodu, poslužio je i kao lakmus-papir za dijagnosticiranje dubokih vrijednosnih rascijepa u hrvatskom društvu. Umjesto da taj koncert bude viđen kao proslava domoljublja, zajedništva i vjere naroda koji je u Domovinskom ratu izborio svoju slobodu, lijevo-jugoslavenski krugovi ponovno su aktivirali svoje ideološke medijske topove - navodi Davor Dijanović, novinar, geopolitički analitičar i publicist (njegova je nova knjiga "Hrvatska - država koja se samoukida") te u nastavku svog komentara za naš medij piše:

- Hrvatsko društvo, gledano trideset godina nakon završetka Domovinskog rata, još uvijek se nalazi u svojevrsnoj ideološkoj šizofreniji. S jedne strane imamo narod koji, premda osiromašen i iseljen, i dalje u velikoj većini pristaje uz nacionalne i kršćanske vrijednosti; s druge strane imamo medijsko-političko-kulturnu elitu koja se ponaša kao da živimo u Jugoslaviji, koja se grozi bilo kakvog nacionalnog izražavanja i koja pod svaku cijenu želi sačuvati monopol nad narativom o prošlosti i budućnosti. Ta elita, često uvezana s vanjskim centrima moći, redovito govori o "ugroženosti demokracije", no zapravo se boji istinske demokracije - one koja uključuje slobodu izražavanja i pravo naroda da voli svoje, slavi svoje pobjede i čuva svoju kulturu.

Tzv. polarizacija nije prirodna posljedica političkog pluralizma, već rezultat nedovršene tranzicije i neprovedene lustracije. Zemlje srednje i istočne Europe koje su provele barem ograničenu lustraciju (Češka, Poljska, baltičke zemlje) danas imaju stabilnija društva upravo zato što su iz javnog života odstranile one koji su desetljećima sudjelovali u progonima, likvidacijama i ideološkom teroru. U Hrvatskoj to nije učinjeno, nego su bivši komunistički kadar i njegovi mentalni nasljednici preuzeli ključne institucije države i iz njih danas upravljaju javnim narativom.

Priča o "suočavanju s prošlošću" u Hrvatskoj pretvorena je u farsični teatar. Umjesto objektivne rasprave o komunističkim zločinima, o logorima, ubojstvima, montiranim procesima, o Bleiburgu i Križnom putu, javni prostor zagađen je opsesivnim vraćanjem na NDH, često i na temelju izmišljotina. Ljevica se ponaša kao da 1991. nije postojao nikakav Domovinski rat, već da se hrvatska državnost završava 1945. godine. U takvom ozračju realna rasprava o povijesti nije moguća - jer se ona vodi ne na temeljima istine, nego na temelju političkog inženjeringa i ideološkog reketarenja.

Zato nije čudo da i dalje imamo situaciju u kojoj HDZ, stranka koja bi nominalno trebala baštiniti vrijednosti Tuđmanove politike, svojim koalicijskim partnerima daje "utješne nagrade" u obliku Povjerenstva za istraživanje komunističkih zločina. Dati Penavi takvu ulogu bez stvarne političke volje za djelovanjem zapravo je pokušaj zadržavanja statusa quo. Povjerenstvo bez ovlasti i bez institucionalne potpore ne može biti ništa drugo doli smokvin list.

Dok se o fašizmu i ustaštvu može govoriti slobodno, bez ikakve cenzure (a o NDH se nerijetko izmišljaju crne legende), o komunističkim zločinima i strukturama moći koje su proizašle iz bivšeg sustava ne smije se govoriti bez rizika etiketiranja. Ravnopravno suočavanje s posljedica komunističkog totalitarizma nije provedeno, a bez toga nema zdrave demokracije. Povijesne traume ostaju neiscijeljene, a historiografima koji ruše mitove se kao stalni balast vežu etikete "revizionizma" - sve zato da bi se zatrla istina o onome što se događalo pod crvenom zvijezdom.

Dok se Hrvatska ne oslobodi intelektualnog, političkog i medijskog nasljeđa komunizma, dotle neće biti ni istinskog zajedništva ni stvarnog razvoja. Trideset godina nakon oslobođenja od velikosrpske agresije hrvatski narod još uvijek nije slobodan - sputan je duhovno, ideološki i demografski. Potrebno je novo nacionalno buđenje, oslobođeno kompleksa, povijesnih laži i nametnutih podjela. Ili ćemo se, napokon, kao narod osloboditi ili ćemo, kao što već vidimo, u demografskom, duhovnom i kulturnom smislu - nestati.

U tom kontekstu i Thompsonov koncert na Hipodromu - kao narodna manifestacija ponosa, vjere i pobjede - pokazao je da hrvatsko zajedništvo i prkos još postoje. Postoji, dakle, nacionalna energija, samo ju treba usmjeriti u konstruktivnom smjeru.