U IDEOLOŠKOM VAKUUMU I NARATIV KIČA ČINI SE MNOGIMA SMISLEN

Podjele i neslaganja oko političkih, ekonomskih i moralnih pitanja u demokratskim društvima su neizbježne - kaže prof. dr. sc. Enes Kulenović, redoviti profesor s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:

- Kako je utjecajni politički filozof John Rawls zaključio: temeljna odrednica slobodnih društava je pluralizam stavova i mišljenja, a uniformnost mišljenja - kada svi građani glasaju za jednog vođu ili stanku, predani jednoj ideologiji ili jednom sustavu vrijednosti - moguća je isključivo u izuzetno opresivnim društvima. No neslaganja i podjele nisu samo neizbježni nego i poželjni. Oni odražavaju različite svjetonazore i vrijednosti građana, a uniformnost je antipluralistička, isključujuća, te time i nedemokratska. Polarizaciju možemo definirati kao bimodalnu podjelu koja postoji oko određenih vrijednosnih pitanja u društvu.

Koji su razlozi takvog stanja, sve izraženijeg i u SAD-u i u Europi/Europskoj uniji, da se zadržimo na tim odrednicama?

- Zabrinjavajući fenomen u suvremenim demokracijama je ono što politolozi nazivaju duboka ili opasna polarizacija. Ovdje se radi o podjeli koja na pitanja oko kojih postoji ideološko neslaganje gleda kao na egzistencijalna pitanja presudna za opstanak političke zajednice te na one sugrađane koji se na slažu s nama kao prijetnju zajednici. Sugrađani nisu više ideološki neistomišljenici s kojima pokušavamo uspostaviti dijalog i kompromis, već politički neprijatelji koje je poželjno isključiti iz procesa kolektivnog odlučivanja, pa čak i upotrijebiti nasilje protiv njih. SAD je danas najdramatičniji primjer porasta takve duboke polarizacije.

Ako govorimo o razlozima rasta duboke polarizacije, neki od tih razloga su specifični za pojedine države. Primjerice, u SAD-u to bi bili njihov dvostranački sustav, nikad adekvatno adresirana rasna diskriminacija, izuzetna ideološka pristranost medijskih kuća, visoke stope kriminala, rastuća ekonomska nejednakost i izigrani ideal meritokracije. No jedan razlog rastuće polarizacije koji mi se čini da je prisutan u gotovo svim ustavnim demokracijama je duboka kriza legitimiteta samih liberalno-demokratskih pokreta i njihove nemogućnosti da ponude adekvatne odgovore na izazove poput zaštite okoliša, imigracije, pravedne ekonomske distribucije, rastuće moći privatnih aktera ili globalne pandemije. Drugi razlog polarizacije leži u digitalnoj transformaciji javne sfere koja se od ideala otvorenih i inkluzivnih online medija pretvorila u forume manipulativnih društvenih mreža koje među korisnicima potiču polarizaciju, nesnošljivost i teorije zavjere.

Prije dvije godine bili ste urednik knjige "Politike polarizacije i kulturni rat u Hrvatskoj". Što nam o tome možete reći, taj se aspekt čini posebno intrigantan i danas...?

- Dva su zanimljiva zaključka istraživanja koja smo objavili u spomenutoj knjizi. Prvo, kada govorimo o polarizacija oko sasvim određenih moralnih pitanja - oko pobačaja, zaštite okoliša, imigracije, pa čak i oko povijesnog nasljeđa komunizma i NDH - većina hrvatskih građana nema duboko suprotstavljene stavove. Samo manji broj građana podržava zakonsku zabranu pobačaja, žrtvovanje okoliša radi ekonomskih interesa, isključivost prema imigrantima ili ima pozitivan stav prema komunizmu ili kvislinškoj NDH. Ako govorimo o ideološkoj polarizaciji - o konkretnim pitanjima pravedne ekonomske distribucije, javnog obrazovanja i zdravstva, predanosti demokratskim institucijama i normama - također ne nalazimo duboke podjele.

Gdje postoje dublje podjele je u percepciji drugih građana - tzv. identitetska polarizacija - gdje građani imaju negativne stavove o onim sugrađanima za koje smatraju da imaju drukčiji ideološki svjetonazor od njih. To su podjele između lijevih i desnih, crnih i crvenih, HDZ-ovaca i SDP-ovaca, komunjara i ustaša. Drugi zaključak istraživanja koji izravno slijedi iz uvida o prisutnosti identitetske polarizacije u Hrvatskoj potvrđuje ono što je prisutno i u drugim demokratskim državama: da su realne podjele među građanima puno manje nego što to i mediji i političke elite prikazuju. Posebice je ovdje ključna uloga stranaka i određenih političara koji svjesno guraju polarizirajuće teme i prikazuje svoje političke protivnike kao egzistencijalnu prijetnju za zajednicu kako bi na taj način mobilizirali birače. Lakše je voditi politiku prozivanja i detektiranja ideoloških neprijatelja, nego rješavanja konkretnih problema građana, što zahtijeva suradnju, kompromis i dijalog s onima kojima se ne slažemo.

Da se još malo zadržimo na Hrvatskoj. Od Domovinskog rata prošlo je 30 godina, no koliko su u sadašnjem hrvatskom društvu još i danas izražene ideološke podjele ili se ipak radi o pretjerivanjima (i medijskim) potaknutima između ostalog i masovnopopularnim fenomenima u kakve spada i Marko Perković Thompson?

- Thompsonov koncert dobro prikazuje problem identitetske polarizacije. Svođenje svih koji su bili na koncertu na radikalne desničare koji priželjkuju obnovu ustaške države jednako je iskrivljeno kao i prikazivanje svih koji kritiziraju Thompsona kao komunjare koji nisu prežalili propast Jugoslavije. No masovna posjećenost tog koncerta, ali i narativ - kako kritičara, tako i pobornika - oko toga koncerta otkriva nam ideološku ispraznost koja postoji u hrvatskom društvu. Ponajprije ovdje mislim na hrvatski konzervativizam, koji, umjesto da ponudi ideju patriotizma i brige za zajednicu koja se temelji na humanizmu, solidarnosti i zajedništvu svih hrvatskih građana, stalno upada u zamku agresivnog nacionalizma koji živi u strahu od unutrašnjih neprijatelja i revizije najsramotnije povijesne epizode - zločinačke NDH, kao odraza težnje hrvatskog naroda za nezavisnošću. To otvara prostor narativu koji nudi Thompson: estradni događaj koji uključuje koketiranje s ustaškim simbolima, ideju hrvatskog naroda kao izigrane žrtve, kič pastirskog rocka u kombinaciji s katoličkom ikonografijom i povratak predmodernoj utopiji mitskoga kraja u kojem žive vukovi i vile.

No ni lijeva progresivna strana ideološkog diskursa, posebno ako govorimo o političkim akterima, nije uspjela formulirati i obraniti viziju hrvatskog društva koje je socijalno i ekonomski pravedno, koje se brine za javna dobra, koje stavlja interese lokalnih zajednica ispred kapitalističkog profita i koje je predano temeljnim demokratskim vrijednostima koje smo zapisali u hrvatskom Ustavu prije više od 30 godina. U takvom ideološkom vakuumu - i s lijeve i s desne strane - ne treba nas čuditi da se kič Thompsonova ideološkog narativa čini brojnim građanima smislen.

Stalno se upozorava na potrebu suočavanja s prošlošću... Koliko je to uopće moguće, izvedivo i održivo u RH kakva je danas? Dojam je da se sjene NDH, kao i sjene komunističkog jugototalitarizma, Hrvatska nikako ne uspijeva osloboditi i konačno prodisati punim plućima bez trauma prošlosti... Vaš završni komentar?

- Političke rasprave o nasljeđu komunizma i NDH možda najbolje ilustriraju način na koji logika polarizacije funkcionira. Prvo, ako opisujete one koji su vaši ideološki neistomišljenici kao komuniste ili, s druge strane, ustaše, onda je jasno da nema prostora za dijalog i kompromis. Druga strana predstavlja egzistencijalnu prijetnju, istinske neprijatelje koje treba udaljiti iz javnoga prostora. No ova podjela hrvatskih birača na ustaše i partizane retorički je trik koji nema nikakvo utemeljene u stvarnosti.

Naime, istraživanja ideoloških stavova građana provode se na dvije razine. Na simboličkoj razini građani se samoidentificiraju na ljestvici lijevo-desno. Ova istraživanja pokazuju da se veoma mali broj hrvatskih građana identificira s radikalnom ljevicom ili desnicom, tj. poistovjećuje se s komunističkom ili fašističkom ideologijom. Na operativnoj razini ispituju se ideološki stavovi građana o konkretnim vrijednosnim pitanjima. I ova istraživanja otkrivaju da ne postoji duboka polarizacija između lijevo i desno orijentiranih građana. S ljevice, izuzetno mali broj građana zagovara povratak komunizma, jednopartijski sustav, dokidanje tržišne ekonomije ili nasilnu revoluciju. S desnice, veoma mali broj vidi rješenje u fašističkoj diktaturi, neupitnom vođi, progonu nacionalnih i vjerskim manjina ili dokidanju demokracije. Kada se radi o vrijednosnim stavovima o povijesnim događajima u 20. stoljeću, među hrvatskim građanima postoji visoka razina slaganja o NDH kao fašističkoj, kvislinškoj i zločinačkoj državi, o pozitivnom antifašističkom nasljeđu NOB-a, ali i negativnom nasljeđu komunističke diktature te važnosti da se povijesno dokumentiraju i osude ustaški, ali i komunistički zločini.

Dakle, ideje da su progresivno orijentirani građani u Hrvatskoj komunisti, a konzervativno orijentirani građani ustaše ne opisuje stvarnu ideološku mapu Hrvatske, već se radi o fiktivnom konstruktu kojim se politički akteri služe da bi diskreditirali političke protivnike.To se održava i u političkoj podršci birača različitim političkim opcijama. U Hrvatskoj, posebno ako govorimo u kontekstu usporedbe s drugim europskim državama, podrška strankama i političarima radikalne ljevice ili desnice je niska.

Polarizacija oko povijesnog nasljeđa NOB-a i NDH otkriva da su sami građani puno manje podijeljeni oko tog pitanja nego što se to prikazuje u javnosti. To možemo objasniti time da politički akteri - stranke, političari, mediji i aktivisti - imaju interes prikazati podjele i razinu polarizacije puno dubljima nego što to one uistinu jesu. U tom smislu Hrvatska se ne razlikuje od brojnih drugih država. Istraživanja polarizacije u SAD-u, Njemačkoj, Francuskoj, Poljskoj i Velikoj Britaniji pokazuju da je razina polarizacije između građana uvijek znatno manja nego polarizacije između političkih aktera. No dio objašnjenja je jedinstven za Hrvatsku i leži u onome o čemu sam govorio prije, određenoj ideološkoj ispraznosti i lijevih i desnih ideoloških narativa. Naime, ni jedan od ta dva narativa nije ponudio jasnu sliku moderne hrvatske države kao liberalne ustavne demokracije koja se temelji na odbacivanju antipluralističkog i opresivnog nasljeđa komunističke diktature, kao i fašističkog nasljeđa NDH.

Upravo bi zagovornici demokratskog konzervativizma trebali biti najglasniji u osudi NDH, kao što bi demokratska ljevica trebala biti najglasnija u osudi komunističke diktature. Na taj bi način ne samo narativ o podjeli između komunjara i ustaša u hrvatskom društvu postao politički isprazan nego bi obje ideološke pozicije bile, u demokratskom smislu, koherentnije, te u skladu sa stavovima većine hrvatskih građana o ovim pitanjima.