POLITIČKA POLARIZACIJA JE NEDVOJBENA ČINJENICA

Rezultati znanstvenih istraživanja, ali i opći dojam o žestini političkih rasprava u raznim zemljama, potvrđuju rastući trend političke polarizacije. Taj je trend najjači i najočitiji u SAD-u, ali postoji i u drugim zemljama - kaže prof. dr. sc. Željko Pavić s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku.

- Postoji nekoliko objašnjenja. Prvo su promjene društvenih vrijednosti, odnosno liberalizacija vrijednosti i svjetonazora koja se dogodila u zemljama zapadne civilizacije. Trend liberalizacije neizbježno dovodi do konzervativne reakcije, odnosno do toga da je dijelu ljudi ta promjena ili prebrza ili uopće neprihvatljiva. Akcija izaziva reakciju, kao u fizici. Reakcija je dovela do produbljivanja svjetonazorskih borbi, odnosno do podjele društva na dva dijela. Prvi je više kozmopolitski orijentiran, a češće ga čine mlađi ljudi i ljudi koji žive u većim gradovima. Oni nemaju ništa protiv promjena. Drugi dio čine stariji ljudi i ljudi iz manjih sredina koji se opiru promjenama. Ta se podjela donekle, ali samo donekle, poklapa i s položajem u globalizacijskoj podjeli rada, jer prvu skupinu čine ljudi kojima je globalizacija donijela očite blagodati, a drugi dio su, uvjetno rečeno, gubitnici globalizacije. Otud je i protivljenje liberalnim vrijednostima često i protivljenje ekonomskoj globalizaciji.

Drugi je važan čimbenik promjena medijskog okruženja, odnosno uspon relativno decentralizirane mrežne komunikacije. Takvo okruženje dovodi do selektivne izloženosti medijskim sadržajima, odnosno do biranja vlastite istine. Nasuprot prijašnjim klasičnim medijima, koji su promovirali umjerenu, centrističku politiku, društveni mediji u pravilu su pristrani jer ciljaju samo na dio tržišta. Takvo načelo dovelo je do toga da se i klasični mediji mijenjaju, pa je relativno malo medija koji su koliko-toliko objektivni. Apsolutna objektivnost nije moguća, a možda nije ni poželjna, s obzirom na to da pitanje vrijednosti nije moguće izbjeći. No u današnje vrijeme zabrinjavajući je trend ignoriranja elementarnih činjenica ako one nisu u skladu s našim vrijednostima. Otud i srozavanje bilo kakvog dijaloga i mogućnosti približavanja stavova.

Politički ekstremi

Postoji li izraženija polarizacija u hrvatskom društvu i, ako postoji, na što se ona odnosi, kako se manifestira, koji su uzroci i koje posljedice? Prije godinu i pol dana na FFOS-u održali ste predavanje »Politički izbori i strukturna polarizacija hrvatskog društva«... Što nam i o tome možete reći?

- Hrvatska slijedi trendove koje sam naveo, polarizacija je nedvojbena činjenica. Ona se očituje u sve većem broju ljudi koji se smještaju na političke ekstreme, ali i u konsolidaciji vrijednosti. Drugim riječima, prije dvadesetak godina postojao je veći broj ljudi nego danas koji su u jednom pitanju bili liberalni, a u drugom konzervativni. Danas su ljudi puno dosljedniji, bilo liberalni bilo konzervativni. Osim razloga koje sam već spomenuo, treba reći da je polarizacija povezana i s ponašanjem političkih elita. Ljudi osluškuju ono što im govore njihovi vođe, pa se ekstremniji način komunikacije i tvrđi stavovi koje izražavaju političke elite prelijevaju i na građane. Rekao bih da je ponašanje političkih elita u Hrvatskoj u pravilu djelovalo polarizirajuće, odnosno da je postojala nespremnost na dijalog i suradnju, iako je i tu bilo različitih faza.

Od Domovinskog rata prošlo je 30 godina, no koliko su u sadašnjem hrvatskom društvu još i danas izražene ideološke podjele ili se ipak radi o pretjerivanjima (i medijskim), potaknutima, između ostalog, i masovnopopularnim fenomenima u kakve spada i Marko Perković Thompson?

- Kako sam rekao, svjetonazorske podjele postoje i u drugim društvima i od njih ne treba nužno bježati. Ljudi se jednostavno razlikuju po svojim vrijednostima, po tome što im je važno kao dio kolektivne memorije, što smatraju pozitivnim, a što negativnima razdobljima u nacionalnoj povijesti. Ono što može biti problematično jest kada se ne izražavaju vrijednosti, nego se ide s etiketiranjem i proizvodnjom imaginarnih neprijatelja s ciljem političkog profita. Obično je riječ o političarima koji ne mogu ponuditi realne politike jer o njima ne znaju ništa, ili jednostavno o oportunistima koji su shvatili što se dobro prodaje na političkom tržištu. A strah i mržnja prema ljudima drukčijih uvjerenja obično se dobro prodaju.

Stav o lustraciji

Je li Hrvatska pogriješila što nije provela lustraciju?

- Teško je imati jasan i rezolutan stav o lustraciji, ona je imala i pozitivne i negativne učinke. Pozitivna strana lustracije uključuje elementarnu tranzicijsku pravednost, odnosno osjećaj da su žrtve autokratskih i totalitarnih režima doživjele zadovoljštinu, a da su krivci bar dijelom kažnjeni. Svakako je pozitivan i učinak na povjerenje u sustav, odnosno u radikalni rez s kojim se kreće otpočetka, s »čistim rukama«. S druge strane, lustracija dovodi do dodatnih podjela u obliku zloupotreba i prozivanja, odnosno lova na vještice s ciljem diskreditacije političkih protivnika. Rekao bih da je u Hrvatskoj to pitanje riješeno, odnosno da postoji većinski stav da lustraciju nije trebalo provoditi u ratnim okolnostima, u kojima je trebalo sačuvati duh zajedništva i otpora agresiji, a ne unositi dodatne podjele. To više što je jasno da je dio političkih elita i državnog aparata iz starog sustava, uključujući i tajne službe, postao dio novog, demokratskog režima. Lustracija se mogla provesti nakon Domovinskog rata, ali to bi onda značilo kažnjavati i one koji su u njemu dali doprinos obrani države. Danas je pomalo smiješno kada se govori o lustraciji jer većina čelnih ljudi iz bivšeg sustava nije među živima. Rekao bih da je narav bivšeg sustava dovoljno istražena i da je u tom smislu postignuta određena simbolična lustracija. Pri tome, jasno, svatko zauzima svoju poziciju, pa može jače naglašavati loše i dobre strane socijalističkog sustava.

Stalno se upozorava na potrebu suočavanja s prošlošću, neprestano je »aktualan« narativ o ustašama i partizanima, nikako da se oslobodimo sjene NDH, kao i sjene komunističkog jugototalitarzima. Vaš završni komentar?

- Rekao bih da je to istina, iako rasprave o prošlosti ne treba posve izbjegavati. Prošlost ne treba ignorirati, a to često može biti i opasno. Ono što je važno jest u toj se raspravi držati povijesnih činjenica i ne pristupati temama s prevelikom ostrašćenošću i nespremnošću da se uvaže činjenice koje nam ne odgovaraju. Nijedan režim nije ni apsolutno dobar ni apsolutno zao, u povijesti ne postoje apsolutno »dobri i loši dečki«. Dovoljno je reći da su zapadne demokracije, pobjednice Drugog svjetskog rata, još dvadeset i više godina nakon rata bile kolonijalne sile. Sve su države slijedile i određenu geopolitičku logiku, neovisno o tome koliko su humane i demokratske bile iznutra. Opravdavati jedan režim u jednom dijelu ne znači i prihvaćati sve njegove druge, često i jako loše, strane.

No odnos prema prošlosti zapravo je važan jer na temelju njega stvaramo odnos prema sadašnjosti. Samo po sebi nije važno ako se ne slažemo oko toga koliko je ljudi stradalo od kojeg režima, to je u konačnici pitanje za povjesničare, mnogo je važnije da se slažemo oko toga da nije u redu mrziti i progoniti ljude na temelju drukčijeg političkog uvjerenja, nacije, rase, vjere... Ako istinski vjerujemo u to i spremni smo štititi takva načela, onda zapravo nemamo nikakav problem.