VELIKA PROMJENA
DIGITALNA KONTROLA ŽIVOTA U ZEMLJAMA LIBERALNE DEMOKRACIJE
Foto PEXELS
Velika promjena koju je donijelo vrijeme Donalda Trumpa jest prekinuti lanac licemjerne šutnje o temama koje su zbog nametnutog medijskog govora u zemljama liberalne demokracije godinama bile utišane, cenzurirane te u maniri kulture otkazivanja, otkazane. Trumpovi napadi na lijeve woke ideologije polučili su povećani ekstremizam u sferi izražavanja u medijima, ali i potaknuli usud onih umjerenih da iskažu svoje mišljenje. Kao refleksija na trenutačnu hiperprodukciju samoizražavanja, događa se i istovremeni porast uvođenja zakona kojima se kontrolira govor na društvenim mrežama. U nekim zapadnim zemljama, sloboda dijeljenja kritičkih stavova i humora u javnom prostoru polako postaje stvar prošlosti, što vidimo iz primjera onoga što se trenutačno događa u Velikoj Britaniji, odnosno uvođenja strogih regulacija sloboda govora i kretanja.
Nadalje, kroz različite oblike neovisnih novinara i digitalnih kreatora, pro-Izrael vs. pro-Palestina glasovi pomno portretiraju našu stvarnost, a pitanje je s kojim taktikama se koriste pri njenom oblikovanju, dok medijski prostor, tradicionalni i digitalni, postaje poprište krajnjih desnih i lijevih političkih utjecaja. Fenomen uokvirivanja vijesti o Thompsonovom koncertu na hipodromu je školski primjer poticanja radikalizacije društva, gdje je tema zabranjenog pokliča u pravom trenutku zamijenila temu abortusa. Također je pitanje u čijem su vlasništvu mediji i kojim financijskim interesnim skupinama i ideološkim strujama pripadaju dok nam kroje informacijski okoliš u koji smo uronjeni 24/7.
Tumačenja masovnih medija su se razvijala usporedno s razvojem tehnologija, prateći razvoj od radija i televizije do interneta. Teorije medija upravo istražuju utjecaje medijskog djelovanja na širu javnost, na publiku, odnosno na javno mnijenje te propituju jesu li mediji svemoćni ili su bez ikakvog utjecaja? Mogu li mediji biti korisni ili samo nameću vlastitu agendu? Jesu li u nekoj prešutnoj interakciji s publikom koja izborom sadržaja samoj sebi konstruira sliku društvene stvarnosti ili ciljaju na nemoćnu publiku i utječu na nju poput hipodermičke igle koja im ulazi duboko pod kožu? Dvije najpopularnije su svakako teorija uokvirivanja (eng. framing theory), često uparena s teorijom postavljanja prioriteta (eng. agenda setting theory) i samo su jedne od mnogih koje pokazuju kako medijske kuće nameću određene narative te ih nadalje uokviruju i prezentiraju tako da bi se utjecalo na način na koji ih publika percipira i razumije.
Veliki lijepi zakon
Od američkog Senata izglasan, famozni Trumpov »veliki lijepi zakon« (Big Beautiful Bill) polučio je šok i nevjericu zbog nehumanih stavki koje donosi američkom narodu. Zakon je također pružio i nekoliko globalno-političkih narativa, obrađenih dalje u tekstu, koji otkrivaju probleme s kojima se danas suočavaju Amerika i svijet. Naime, Trump je postao neizostavna tematska agenda dnevnog, tjednog i digitalnog tiska te dnevnika, političkih kolumni, emisija i ostalih podcasta. Postao je početna točka, riječ od koje se kreće i nadalje razotkriva ostatak puzzlea svjetskih zbivanja. Velikom količinom radikalnih odluka i izjava stvorio je svemoćnu sliku sebe te nametnuo novi oblik medijskog diskursa i diplomatskog djelovanja.
Uokvirivanje medija je povezano s tradicijom postavljanja određenih tematskih agendi, ali je usredotočeno na način kako je određena tema predstavljena. David H. Weaver (2007.) kaže da mediji prvo usmjeravaju pozornost na određene teme, a zatim ih smještaju unutar polja značenja, čime govore publici ne samo o čemu da razmišlja, već i kako da razmišlja. Trumpov dolazak na scenu upravo je osvježio i obogatio do jučer uspavane medijske obrasce te uočavamo korištenje binarnog načina komunikacije koji podrazumijeva sagledavanje teme iz više uglova. Novi diskurs je prouzročio vrijeme artikuliranog apsurda, ali u kojem je lakše iščitati probleme i frustracije zapadnog svijeta koje su se godinama gomilale i stavljale pod tepih.
Jedan od nekoliko medijskih narativa koje je posljedično polučio Trumpov »veliki lijepi zakon« jest sukob Trumpa i Muska, zbog Muskovog kritiziranja novog zakona o potrošnji koji su predložili Republikanci. Odlaskom Muska iz DOGE-a i napuštanjem Trumpa, kreiran je medijski rat dvojice moćnika, najutjecajnijeg političara i najbogatijeg čovjeka na svijetu, koji svjedoči borbu između zelene i naftne industrije te daje uvid u to da ako želiš postići bilo što u poslovnom smislu, moraš proći kroz politički okvir.
Naime, »veliki lijepi zakon« ide na ruku bogatim industrijama prošlosti, poput onih naftnih, a potkopava američka ulaganja u obnovljive izvore energije te istovremeno ozbiljno šteti industrijama budućnosti, električnih automobila, elektroprivrede i programerskih centara. Musk, koji je potrošio najmanje 250 milijuna dolara podržavajući Trumpa na predsjedničkim izborima 2024. godine i koji je pripomogao Trumpovoj pobjedi vlastitom medijskom prisutnošću, sad osniva vlastitu stranku AP (American Party). Iako do sad niti jedna treća stranka u Americi nije uspjela, ovo bi mogao biti prvi slučaj u povijesti da na izborima sljedeće godine stranka AP, uz samo nekoliko osvojenih mjesta, stekne određenu kontrolu nad Kongresom. Naime, situacija bi se bitno promijenila jer tada Republikanci u Senatu ne bi imali većinu.
Sumrak elitnog visokog obrazovanja
Drugi veliki narativ koji je postavio Trumpov »veliki lijepi zakon« jest napad na američka sveučilišta, posebice Harvard i Cambridge. Teorija postavljanja agende u kontekstu masovne komunikacije odnosi se na sposobnost medija da diktiraju određene teme, čime utječu na percepciju javnosti o tome koja su pitanja najvažnija. Walter Lippmann (1922.), začetnik ove teorije, tvrdi da se naša uvjerenja o svijetu većinom temelje na onome što nam mediji odluče prenijeti. Medijski narativ o urušavanju američkog obrazovanja svojevrsni je nastavak na smanjivanje sredstava za obrazovanje i ukidanje sredstava za znanstvena istraživanja od strane Odjela za vladinu učinkovitost (DOGE).
»Velikim lijepim zakonom« se dodatno postavljaju nova ograničenja na slobode govora i upis stranih studenata te se povećava iznos poreza na prihod zakladama određenih fakulteta i sveučilišta. Kao rezultat toga, povećanjem poreza fakulteti će imati manje sredstava za obrazovanje, posebno za obrazovanje siromašnijih članova svoje studentske populacije. Nakon što je određena medijska agenda postavljena, treba je uokviriti, odnosno oblikovati i naći najbolji način da bude prihvaćena od publike. Koncept uokvirivanja prvi je postavio Gregory Bateson (1972.) za opisivanje psiholoških okvira koji utječu na to kako pojedinci interpretiraju i razumiju događaje. Erving Goffman (1974.) je spomenuti koncept ubrzo nadogradio, analizirajući način kako ljudi koriste mentalne okvire s unaprijed definiranom kontekstualizacijom kako bi dali smisao svojim iskustvima.
Narativ o surovosti navedenog »velikog lijepog zakona« prema američkim najpoznatijim privatnim sveučilištima koja godišnje upisuju i do 30 posto stranih studenata, u medijskom je prenošenju prikazan također binarno. Većina službenih i ozbiljnih medija prenosi zgroženost ovim zatiranjem demokracije, dok drugi dio nezavisnih medija razotkriva i opravdava motive ove Trumpove radikalne odluke. Tvrde da je Trumpova svađa sa sveučilištima nastala kao otpor protiv antisemitizma izravno vezanog za studentske pro-palestinske prosvjede koji su započeli upravo na navedenim ustanovama.
Sveučilišta trenutačno odbijaju Trumpov nalog da moraju podijeliti informacije s vladom o svojim međunarodnim studentima i predati im njihov popis kako bi se utvrdilo da nisu problematični. Ono što mnogi mediji sve više pišu o tome, jest da je snažna liberalna atmosfera pridonijela porastu zaposlenja profesora društvenih znanosti lijevog uvjerenja koji su poticali studente na već spomenuti antisemitizam unutar okvira sveučilišta, a da su s druge strane mnogi strani studenti organizirali navedene propalestinske prosvjede.
Uza sve ostale prosvjede koji se danas organiziraju diljem Amerike, otvorila su se zanimljiva pitanja o tome tko financira profesionalne aktiviste i koji financijski motivi stoje iza svega toga. Zanimljivo je da mnogi mediji zadnjih godina vežu Georgea Sorosa i njegovu zakladu Otvoreno društvo s financiranjem i poticanjem propalestinskih i prohamasovih protesta te financiranja Muslimanskog bratstva. Svakako, mediji su nakon Trumpovog neustručavanja prikaza srži nekih fenomena, razotkrili mnoge aktiviste kao profesionalne agitatore po nečijem nalogu, obrazovane i financirane kroz različite međunarodne nevladine organizacije s namjerom kreiranja kaosa i problema s migrantima te naknadnog rješavanja tog istog problema kroz rušenje zapadnih javnih i obrazovnih institucija.
Igre gladi u Gazi
Izglasani »veliki lijepi zakon« uključuje milijarde dolara na račun poreznih obveznika za obrambene izdatke te za nadzor granica i deportacije, što povećava financiranje službe Imigracijskih i carinskih poslova (ICE). Medijsko postavljanje militantnog narativa uključuje ekstenzivno prenošenje policijskog i vojnog djelovanja kao mjera uvođenja reda u američki i svjetski poredak. Nimalo human obračun ICE službe s ilegalnim migracijama zapljusnuo je društvene mreže koje prikazuju nečovječne ljudske priče, dok se čini kako službene novinske agencije prikrivaju možebitnu financijsku prirodu i stvarne motive koji stoje iza lova na migrante.
Naime, racije rezultiraju zatvaranjem ilegalnih migranata u pritvorske centre privatnih tvrtki koje inače pružaju usluge državi u upravljanju ustanovama za zatvor i pritvor. Takve privatne tvrtke, otkako je Trump došao na vlast i započeo s hapšenjima, trenutačno zarađuju velike svote novca od države, odnosno američkih poreznih obveznika. Američki farmeri koji su naviše pogođeni ovim racijama, jer im nedostaje radna snaga koju je činila upravo migrantska populacija, kažu da će ovi pritvori možda postati Vladini centri koji će pružati usluge jeftine radne snage. Trumpa također vidimo kako mijenja svoj mitološki portret u rasponu od lika prevrtljivca koji šuruje s Putinom sve do junaka koji je bombardiranjem iranskih nuklearnih baza svijet spasio od terorizma. Trumpa naposljetku prepoznajemo u liku nobelovca, gdje vidimo kako ga je Netanyahu, zauzvrat za vlastitu zaštitu od kaznenih progona radi počinjenog ratnog zločina u Gazi, odlučio nominirati za Nobelovu nagradu.
Trump nije ispunio svoje izborno obećanje da će prekinuti rusko-ukrajinski sukob u 24 sata. Trenutačno svjedoči da je imao krive procjene o predsjedniku Putinu i njegovim širim geopolitičkim strategijama kontrole nad svim državama jugoistočno od željezne zavjese te otvoreno govori da tek sad počinje razumjeti da Putin ne želi nikakav prekid vatre, već želi kapitulaciju Ukrajine. Trump sad potpuno mijenja priču i najavljuje veliku vojnu podršku Ukrajini, što i lijevi i desni mediji ocjenjuju pozitivnim, kao i njegovu obustavu sukoba između Indije i Pakistana oko Kašmira te sprečavanja razvijanja nuklearnog programa Irana. Mediji su nakon Trumpovog napada na Iran dublje rasvijetlili financijske tokove terorizma. Šira javnost počinje uviđati da je Iran bogata teokratska država koja održava na životu sve terorističke organizacije, pa i Putinov rat s Ukrajinom.
Od napada na Iran, Hamas u javnom prostoru sve više počinje simbolički biti asociran s Palestinom, a u medijima se razglabaju motivi dugogodišnjeg izraelsko-palestinskog sukoba. Hamas upravlja palestinskim narodom i prvi su izazvali sukob, pokoljem mladih na glazbenom festivalu u Izraelu. Ovaj zločin je najveći nad Židovima nakon Drugog svjetskog rata, a nasilno su zatočeni taoci od kojih je još jedan dio u njihovim rukama. Hamas upravlja i dijelom humanitarne pomoći koja stiže stanovništvu Gaze. Dio javnosti ne odobrava napade Izraela na Hamas u pojasu Gaze, zločine nad Palestincima i nediplomatičnu politiku Benjamina Netanyahua. Ipak nevjerojatno je da mnogi smatraju opravdanim postojanje Hamasa kao terorističkog pokreta otpora dugogodišnjoj izraelskoj okupaciji Gaze.
Trump je svoje stavove od početka mandata promijenio i iako snažno podržava Izrael, sad se zalaže za prekid vatre u Gazi, dogovor oko predaje talaca sa spomenutog glazbenog festivala i za pristup međunarodnoj humanitarnoj pomoći civilnom stanovništvu Gaze. Trumpovo razumijevanje sukoba je sada već puno veće, kao i empatija za stradavanja civila i za poštovanje međunarodnog humanitarnog prava. Iako je u početku imao ideju o preseljenju Gaze i njenog pretvaranja u Azurnu obalu Bliskog istoka, danas su mu stavovi puno razboritiji i nudi rješenje gdje se stanovnici mogu raseliti ili ostati, ali što je također sve daleko od realnosti. Trump bi ipak u svom novom izdanju, pretvaranja iz mitološkog okvira zlikovca u lik spasitelja, trebao snažnije podržati pravo Palestinaca na svoju državu, ali naravno, ne pod vodstvom Hamasa te konačno privesti kraju stradavanja palestinskog naroda.
Nepo komunizam za djecu bogatih
Kao kontrapost propalestinskom okviru izvještavanja o stradanjima u Gazi, uviđamo val proizraelskog nezavisnog novinarstva na društvenim mrežama, mahom mladih Instagram novinara koji odlaze na mjesto događaja i intervjuiraju ljude. Novi trend je iz mase propalestinskih prosvjednika detektirati profesionalne aktiviste povezane s financiranjem od strane nevladinih udruga te otkriti njihove agende. Popularno je i na ciničan način prokazati mlade studente prosvjednike suočavanjem s logičnim pitanjima ili povijesnim činjenicama. Na pitanje znaju li da slogan »Od rijeke do mora, Palestina će biti slobodna« (From the river to the sea, Palestine will be free) znači želju za jedinstvenom državom Palestinom koja bi potpuno zamijenila Izrael, što promiče fašizam i genocid, mnogi odgovaraju da ne znaju da pjesma govori o potpunom izmještanju i likvidaciji Židova iz pojasa Gaze.
Na pitanje misle li da Hamas treba poubijati sve Židove, mnogi misle da treba. Na karti pronaći Palestinu ili bilo kakvo znanje o povijesti Palestine i Izraela su pitanja za milijun dolara. Prosvjednike se također pita znaju li da bi homoseksualnu ili trans osobu u Palestini ubili, a u Izraelu ne, na što mnogi ostanu bez teksta, nemajući kapaciteta povezati Hamas, Palestinu, islam i njihove religijske zakone. Ovaj tip prikaza na jednostavan način razotkriva nepoznavanje problema i uokviruje prosvjedni aktivizam s jedne strane kao unosnu profesiju, a s druge strane kao pomodarstvo kod mladih, dobrostojećih, obrazovanih i liberalnih studenata te nepo djece holivudskih glumaca.
Službeni mediji počinju detektirati da je ovaj fenomen, između ostalog, pridonio pobjedi demokratskog socijalista Zohrana Mamdania u predizborima za izbor gradonačelnika New Yorka, gdje je s rekordnim brojem glasova pobijedio bivšeg demokratskog guvernera New Yorka Andrewa Cuoma. Naime, većina Mamdanijevih glasača dolazi upravo iz bazena dobrostojećih, mladih i obrazovanih građana New Yorka. Mamdani je rođen u bogatoj indijskoj muslimanskoj obitelji majke hvaljene filmske redateljice i oca sveučilišnog profesora političkih znanosti. Oženjen je mladom umjetnicom ilustratoricom koju je upoznao na društvenoj mreži Hinge. Bivši je reper, ali i bivši volonter u kampanjama drugih političara još od 2015. godine te je bivši aktivist, proislamist i veliki protivnik Izraela.
Glavna ideja njegove kampanje je uvođenje američke inačice socijalizma, odnosno zalaganje da se novcem od oporezivanja bogatih njujorčana financiraju javne gradske usluge, kao što su zamrzavanje cijena stanarina, izgradnja pristupačnih stanova i trgovina mješovitom robom s pristupačnim cijenama, besplatan javni prijevoz i besplatna briga o predškolskom odgoju. Cjelokupni dizajn njegove kampanje zaigran je i šaren, gotovo u bojama Indije, u neformalnoj estetici koja odmiče od one klasične, pomalo već dosadne i uštogljene izborne crveno-plave. Komunikacijska poruka ove nevjerojatno uspješne kampanje koja je osvojila najveći ukupni broj glasova na predizborima u povijesti New Yorka, jest da će se u kontekstu novog doba Mamdani zalagati za malog čovjeka pogođenog ekstremnim tech-kapitalizmom. Ispod površine kampanje ipak otkrivamo politički populizam, fetišizaciju zemalja trećeg svijeta i iskorištavanje komunizma kao neuspjele političko-društvene ideologije na zapadu, ali danas jako privlačne pomodnim mladim Amerikancima. Njegova nevjerojatna izjava da »milijarderi uopće ne bi trebali postojati« odlično zvuči, ali ne odgovara pravoj istini koju je upravo objavio New York Times koji izvještava da je Mamdani financijski podržan od 10 lijevih aktivističkih udruga koje je još od 2016. godine financirao u vrijednosti od 36 milijuna dolara upravo milijarder George Soros.
Mamdanijev medijsko-politički narativ zapravo spada pod kapu narativa koji je polučio izglasani »veliki lijepi zakon«, a to je značajno smanjenje od 12 posto državnih davanja za zdravstveno osiguranje Medicaid. Naime, izvrsno posjećeni politički skupovi diljem Amerike, turneje demokratske kongresnice i aktivistice Alexandrie Ocasio-Cortez i legendarnog demokratskog socijalista Bernieja Sandersa u borbi protiv oligarhije (Fight Oligarchy Tour) osvijestili su Amerikance o važnosti prava na obrazovanje, ekonomsku sigurnost i zdravstveno osiguranje kao osnovnih ljudskih prava koja bi trebala biti omogućena svakom Amerikancu. Ovaj, za Ameriku novi političko-socijalni okvir koji nude Ocasio-Cortez i Sanders, također je napravio ideološku pripremu Njujorčana za Mumdanijevu pobjedu.
Sunovrat liberalne demokracije
Antiislamski prosvjedi buknuli su u gradovima Irske i Španjolske zbog nasilnog ponašanja migranata muslimana prema građanima tih zemalja, posebice prema ženama. Iako se mediji smatraju »čuvarima vrata« (gate keeper) koji svjesno i institucionalno prikupljaju, organiziraju i prezentiraju teme koje pokrivaju, od strašnog događaja 9/11 u New Yorku kad je u terorističkom napadu 2001. godine na Blizance stradalo 2.977 građana, interes medija i filmske industrije za muslimane je često bio problematičan zbog njihove stereotipizacije i stigmatizacije. Novinari i političari snose veliku odgovornost u pravednom predstavljanju islama, jer izvještavanje o muslimanskom svijetu utječe na oblikovanje stavova i mišljenja publike. Islam se često u službenim zapadnim medijima tumači kao nazadan i neprijatelj zapadnih vrijednosti, a kroz društvene mreže, dodatno se počinje portretirati kao fundamentalistička religija u ekstremnoj ekspanziji diljem svijeta, disproporcionalnoj demografskom rastu bijelog stanovništva.
Dok objave digitalnih kreatora, da je misija islama proširiti se po cijelom svijetu, izazivaju paniku, prikazujući muslimane kao nepoželjnu kulturu koja želi nametnuti svoj religijski zakon, upravo svjedočimo vrhuncu apsurda liberalne demokracije u kulturi službenih medija Velike Britanije. Britanski politički istraživač Matthew James Godwin otkriva da se negativno uokvirivanje migrantskih priča itekako izbjegavalo te su »grooming gang« skandali zapravo izostajali iz medijskog prostora u odnosu na druge skandale. Godwin tvrdi da usred snažne liberalne pristranosti medija, izvještavanje o masovnom silovanju mladih, bijelih djevojaka i žena iz radničke klase nije bilo prioritetno. Izraz »grooming« u doslovnom prijevodu znači dotjerivanje ili označava osposobljavanje nekoga za određenu aktivnost. U sintagmi »grooming gang«, riječ se odnosi na zlostavljanje od strane osoba koje grade odnos s mladom ili odraslom osobom koju mogu manipulirati da radi određene stvari.
Uokvirivanje skandala vezanih uz bande silovatelja pakistanskog porijekla mladih djevojaka u Engleskoj, zadnjih je 10 godina bilo kontroverzno i polarizirajuće te je bilo oblikovano mješavinom senzacionalizma i poticanja antimuslimanskih narativa. Desnica i neki mainstream političari su taj problem također koristili u svrhu promicanja svojih političkih ideja, što je u konačnici pojačalo rasne podjele, ali i skrenulo pozornost s velikih propusta u provedbi zakona i socijalnih službi. Najnovija nacionalna istraga potaknuta novim medijskim osvrtima ima za cilj pozvati vlasti na odgovornost za prošla namjerna prikrivanja ovog skandala. Trenutačno je ovo postala jedna od glavnih agendi engleskih medija i Matthew James Godwin iznosi šokantne brojke kako je tema silovanja bijelih djevojaka od stane Pakistanaca bila potpuno minorizirana u odnosu na druge teme koje spadaju u okvir kulturno prihvatljivih po liberalnim standardima. U periodu od 2011. do 2025. godine u medijima je objavljeno 4.659 članaka usmjerenih na fenomen »grooming bandi«. Iako zvuči puno, Goodwin kaže da je broj neproporcionalno mali s obzirom na druge fenomene o kojima se izvještavalo te navodi šokantne brojke u kojem omjeru su neke druge teme objavljene: »white privilege« (bijela privilegija) = 6.146, »antimuslimanski« = 17.152, »islamofobija« = 23.461, »Britanija i rasizam« = 75.693, »krajnja desnica« = 231.540.
Digitalni nadzor života u Britaniji
U Engleskoj su javni mediji poput BBC-a i dalje poznati kao temelj pouzdanog informativnog sadržaja, dok se digitalni mediji, koji nude neposrednost i interaktivnost, danas suočavaju s izazovima u povjerenju i kontroli kvalitete. Velika Britanija u 2025. godini doživljava značajne promjene koje utječu na slobode povezane s regulacijom medija, uvođenjem univerzalnog digitalnog identiteta i prava na prosvjed. Zakon o digitalnoj sigurnosti Britanci uvode 2023. godine, što radikalno mijenja način kako se ljudi ponašaju online. Pooštreni propisi o komentarima na društvenim mrežama zahtijevaju od platformi poput Facebooka, Instagrama, TikToka i Xa da uklanjaju štetne sadržaje čak i ako nisu ilegalni. Zakonom se žele zaštititi korisnici, posebice djeca, ali kritičari kažu da su postavljena velika ograničenja na slobodu govora. Žustre rasprave, šale, komentari i dijeljenje političkih mišljenja, sankcioniraju se kaznama, a korisnicima su blokirani računi.
Novi zakoni idu prema tome da će algoritmi procjenjivati govor ne samo u javnim komentarima, već i u privatnim porukama, što će svakako promijeniti narav opuštene rasprave i pojam privatnosti. Ovime će najviše biti oštećeni online kreatori, nezavisni novinari i aktivisti. U zemlji koja ima dugu tradiciju marševa za ljudska, ženska i klimatska prava uveden je još jedan kontroverzni zakon koji limitira građane da prosvjeduju, koji ograničava slobodu okupljanja, zabranu buke i nasilja. Britanska vlada također sustavno radi na zakonima koji nalažu što se smije, a što ne smije govoriti u javnosti što dovodi u pitanje opstojnost kontroverznih mišljenja, kritičkih diskusija te ciničnih komentara.
Najšokantnija vijest je ta da je u tijeku i uvođenje obveznog univerzalnog digitalnog ID-a, pod nazivom Brit Card, koji će funkcionirati kao centralizirana baza podataka, a koji od građana zahtijeva da se registriraju ili će se suočiti s uskraćivanjem osnovnih usluga, ograničenjima putovanja i kaznama. Brit Card će obuhvaćati sve podatke, od povijesti kupovine, bankovnih računa, zdravstvenih podataka, povijesti zaposlenja pa sve do digitalnog traga na društvenim mrežama. To je otvorilo debatu o politikama privatnosti, vladine kontrole, gubitka slobode kretanja te autonomnosti i sveobuhvatnog nadzora. Uz sve to britanska vlada tiho širi i razvija kontroverznu tehnologiju građanskog nadzora koja će bilježiti povijesti svačijeg web pretraživanja te imati uvid u e-mailove i privatne poruke unatrag 5 godina, jer tvrdi da su takvi podaci ključni za suzbijanje kriminala i nacionalnu sigurnost.
Medijske dekonstrukcije hrvatske stvarnosti
Lijevi narativ posramljivanja, da je pola milijuna primitivnih divljaka koje podržava hrvatska Vlada došlo na nacistički koncert koji veliča fašizam, intenzivno se progurao u gotovo svim značajnim domaćim i stranim medijima, a također i digitalnim platformama na Instagramu koje se bave društveno odgovornim temama. Takvi medijski izvještaji su veliku većinu hrvatskog naroda ostavili u čudu i nevjerici i prouzročili bezbroj uzvraćenih komentara na objavljene članke. Prema Georgeu Philipu Lakoffu (1996.) na iskustvo i stav pojedinca prema sociopolitičkim pitanjima utječe i medijsko uokvirivanje u jezične metaforičke konstrukcije, prisutne u umovima »liberala« i »konzervativaca«.
Lakoff kaže da svi mislimo u shemama ili strukturama pa jedna riječ aktivira cijeli svoj definirajući sustav u kojem se nalazi. Tako korištenje izraza određenog metaforičkog svjetonazora znači da ga nesvjesno podržavamo, dok neke metafore s vremenom postaju mrtve, u smislu da više ne prepoznajemo njihovo podrijetlo. Je li se ta smrt metafore desila pokliču »Za dom spremni« i u čijim glavama je njegova originalna metaforika fašizma još uvijek aktivna, a u čijim glavama je potpuno irelevantna? Je li tretman fašističkog pokliča »Za dom spremni« u hrvatskim i stranim medijima potpuno različit od tretmana učestalog slogana »Od rijeke do mora, Palestina će biti slobodna«, a koji u sebi također nosi tragove fašizma jer poziva na likvidaciju Židova?
Provedba Thompsonovog koncerta na Hipodromu, medijski je popraćena unutar lijevih, desnih i umjerenih konceptualnih sustava, ali najveća količina objava događala se unutar lijevog načina uokvirivanja. Spektakl je okupio pola milijuna ljudi, prošao je bez ijednog incidenata ili smrtnog slučaja, gradu Zagrebu uprihodio više stotina tisuća eura te pokazao da Grad ima odličnu infrastrukturu za organizaciju takvih svjetskih masovnih koncerata. Paradoksalno je to što pola milijuna posjetitelja koncerta, što čini većinu hrvatskog javnog mnijenja, posebice onog mlađeg, ne podržava spomenuti lijevi medijski okvir javnog diskursa koji naglašava specifične ideološke poglede i interpretacije u kojem je navedeni spektakl prikazan. Narativna konstrukcija takvih članaka, izolirala je samo nekoliko činjenica vezanih uz koncert te ih povezala s nepoželjnim povijesnim događajima iz daleke prošlosti Drugog svjetskog rata. Radi se o spomenutom ustaškom pokliču, zabranjenom u javnom prostoru, ali dopuštenom kao dio uvodnih stihova Thompsonove pjesme »Čavoglave« nastale početkom Domovinskog rata 1991. godine, pjesme koja je u to doba često puštana na HRT-u. Količina mržnje i difamacije mlađe publike koja je prisustvovala na samom koncertu, uz vrijeđanje tradicionalnih domoljubnih motiva i uvjerenja, rijetko je ikad viđena do sad.
Unutar medijskog okvira negativnog izvještavanja moralizirale su se vodeće hrvatske državne politike, smatrajući ih se upitnima. Također se koristio element sukoba između ustaša i partizana, koji više nisu fizički među nama, ali su uvijek tu kada ih treba iskoristiti za populističku polarizaciju i radikalizaciju naroda. Jedan od glavnih elemenata medijskog uokvirivanja bio je i pozivanje hrvatske Vlade i Crkve na odgovornost za uzrok loše javne percepcije o globalnom statusu Hrvatske u očima zapadnog, liberalnog i civiliziranog svijeta, a uskoro je ponuđeno i rješenje za navedene posljedice. Rješenje je došlo u obliku vandaliziranja spomenika Bana Jelačića na glavnom zagrebačkom trgu u obliku grafita »Srbi se bore, a mi?« kojim se Hrvate poziva na veliko organiziranje protesta protiv hrvatske Vlade, upravo onakvog kakav je trenutačno u Srbiji protiv Vučića. Pitamo se kako to da je veliki udio mainstream medija u Hrvatskoj izgubio doticaj sa stvarnošću i povjerenje u vlastiti narod i njegovu omladinu te razmišlja dijametralno suprotno od domoljubnih narativa. Tradicionalni novinari i medijske kuće koji djeluju kao kreatori smisla, često slijede utvrđene uredničke standarde i kriterije vijesti, težeći uravnoteženom izvještavanju i privlačnosti širokoj publici. U slučaju Thompsona, značajan dio medijskih kuća su zakazale, a digitalne društvene platforme su dovitljivim strategijama uokvirivanja, naglašavajući političke i stranačke kutove, neuspješno pokušavale angažirali određene zajednice mladih i maksimizirati doseg.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook X
