SVUGDJE IMA PODJELA, HRVATSKA NIJE IZNIMKA

Nedavni megakoncert Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu između ostalog bio je povod i za opetovane rasprave o podjelama s jedne strane, a o zajedništvu s druge strane u hrvatskom društvu.

Kakva je zapravo stvarna slika, pa i dijagnoza hrvatskog društva danas, da se tako izrazim, što nas i dalje dijeli, a što spaja, ako se u širem i dubljem kontekstu može i tako govoriti, uključujući i reference na povijest - pitali smo dr. sc. Nikicu Barića s Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu.

Demokratski model

- Nacionalizam je u Hrvatskoj sveden na euforiju i masovna okupljanja povezana s nogometnom reprezentacijom i, u ovom slučaju, s jednim glazbenikom. Neki strahuju da je takva masovna mobilizacija začetak nekakve »iliberalne demokracije«, bar poput poretka kakvog je Orban uspostavio u Mađarskoj. Mislim da nepotrebno brinu. Ponavljam, kod nas se nacionalno »iživljavanje« završava na dočeku Vatrenih i Thompsonovu koncertu, a ne prelazi u oblikovanje ozbiljne političke opcije koja bi vodila nacionalističku, suverenističku politiku. Iako nemam staklenu kuglu kojom bih vidio budućnost, mislim da će tako biti i u (doglednoj) budućnosti. Bilo bi potrebno da se trenutni demokratski model potpuno uruši u glavnim državama Europske unije, pa da se to iz središta prenese na periferiju, odnosno u Hrvatsku. Ponavljam, ne vidim da će se to dogoditi unatoč previranjima koja postoje u Europi.

Od Domovinskog rata prošlo je 30 godina, no i dalje slušamo o polarizaciji u hrvatskom društvu, medijski se »dozira« o nekakvoj ugrozi demokracije, ljevica galami o povijesnom revizionizmu, dok desnica govori o poštovanju tradicije, kršćanskih vrijednosti... Kako vi kao povjesničar gledate na sve te aspekte hrvatske stvarnosti?

- Takve podjele i rasprave postoje i u drugim europskim društvima, ne mislim da smo iznimka. I u europskim državama podjele nastale tijekom Drugoga svjetskoga rata, ili tijekom građanskog rata (poput Španjolske) i danas se odražavaju na politiku i društvo tih država. Činjenicu da Hrvatska o tom pitanju nije »jedinstven slučaj« nedavno je u eseju na Hrvatskom radiju komentirao povjesničar Tomislav Kardum.

Dakle, hrvatsko društvo je pluralno i zato postoje različita gledanja na prošlost. Drugo je pitanje kolika je kvaliteta rasprave o tim pitanjima, ona je nerijetko na niskoj razini. Naš istaknuti povjesničar dr. Zdenko Radelić nedavno je objavio »Sjećanja«, u kojima je pisao o »odvjetnicima prošlosti«, odnosno kako se iz trenutnih, političkih razloga iskrivljeno objašnjava povijest. Mislim da treba čitati takve tekstove, onda bi rasprave o tim pitanjima možda bile kvalitetnije.

Tranzicija iz komunizma

Stalno se upozorava na potrebu suočavanja s prošlošću... Koliko je to uopće moguće, izvedivo i održivo u Hrvatskoj kakva je danas? Je li Hrvatska pogriješila što nije provela lustraciju, a što su učinile neke druge zemlje iz bivšeg komunističkog bloka?

- Tu se može ponoviti ono što sam prethodno i kazao. Odnosno »suočavanje« s kojom prošlošću, ili kojim dijelom prošlosti? Tuđman je 1990-ih nastupao s »nacionalnim pomirenjem«. Tada je ključna stvar bio hrvatsko-srpski sukob i osamostaljenje Hrvatske od Jugoslavije. Zato je pitanje bilo hoće li se mnogi koji su prethodno igrali ulogu u komunističkom režimu staviti u službu novih hrvatskih vlasti. Odnosno, hoće li postojati jedinstvo koje je u ratu 1991. bilo potrebno.

Također, komunizam je neograničeno vladao 45 godina. On nije bio diktatura manjine nad većinom, nego sustav u koji su, ako ne odmah, ali onda postupno, bili uključeni brojni »obični« ljudi. Pa koliko je bilo članova Saveza komunista? Mnogo. Nakon što su se komunisti 1945. radikalno obračunali sa svakom političkom oporbom, tko je i mogao imati važniju ulogu u javnom, a da ne govorimo o političkom, životu a da nije bio član Saveza komunista? I oni koji su bili disidenti u tom sustavu nerijetko su mu prethodno pripadali. Dakle prvo su i oni bili komunisti, a onda su se u jednom trenutku sukobili s tim sustavom.

No, kada je tako, onda nije za čuđenje što 1990-ih, a posebno kada se zna da je bio i rat, tranzicija iz komunizma u nekakvu demokraciju nije mogla biti lagana. Uostalom, to su pitanja koja bi povjesničari tek trebali istražiti. Kod nas je dosta pisano o 1990-ima, o ratu, ali moglo bi se još puno toga napisati, primjerice o privatizaciji, ili o (dis)kontinuitetima društvenih i političkih elita u hrvatskom društvu od kraja komunizma do početka ovoga stoljeća.

Koliko će novoosnovano Povjerenstvo za istraživanje komunističkih zločina pomoći konačnom rasvjetljavanju mračnih godina i zločina počinjenih u bivšoj zajedničkoj državi?

- Hrvatski državni arhiv u Zagrebu, kao i drugi državni arhivi u Hrvatskoj, primili su goleme količine arhivskog gradiva iz razdoblja komunizma. To je gradivo danas pristupačno istraživačima. Također je Hrvatski državni arhiv objavio brojne zbornike dokumenata iz razdoblja komunizma. Ministarstvo branitelja provodi istraživanja masovnih grobnica osoba koje su likvidirane neposredno nakon okončanja rata. I povjesničari, primjerice s moga Hrvatskoga instituta za povijest, već su puno napisali kada je riječ o godinama komunističke vladavine, i o represivnosti toga režima, ali i o drugim njegovim sastavnicama.

Dakle, ne može se reći da o tom pitanju ništa nije učinjeno, istraženo, napisano. Već postoje institucije koje se bave tim pitanjem. I dok smatram da tim, ustaljenim ustanovama koje se već godinama bave određenim temama i istraživanjima treba pomoći, ne vjerujem da će osnivanje jednog novog povjerenstva tu nešto bitno pozitivno promijeniti.