PROŠLOST NIJE SAMO SVIJETLA I BESPRIJEKORNA

Uistinu, hrvatsko je društvo danas podijeljeno, ali čini mi se da te podjele ipak nisu toliko duboke kao u nekim drugim društvima. Primjerice, u Poljskoj, koja je također gotovo pola stoljeća kao i Hrvatska imala socijalističko društveno uređenje, podjele su daleko snažnije i opasnije - kaže prof. dr. sc. Damir Agičić s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:

- Naša je podijeljenost svakako posljedica povijesnog razvoja. Hrvatska se nacija dugo stvarala, u najmanje tri ili četiri različite povijesne regije, od banske Hrvatske, preko Dalmacije, Istre, Bosne i Hercegovine, s različitim stupnjem razvoja i brzine odnosno uspješnosti modernizacijskih procesa. Nacionalna se integracija uvelike ubrzala i dovršila u prvoj Jugoslaviji, kada je Radićeva Hrvatska seljačka stranka prerasla u pravi nacionalni pokret, a socijalne su se razlike među stanovnicima pojedinih regija ubrzano brisale u poslijeratnoj socijalističkoj Hrvatskoj, kada je velik broj ljudi sa sela otišao u gradove i zaposlio se u industriji. Mladi su tada u sve većoj mjeri mogli pohađati ne samo srednje škole nego i sveučilišta te se školovanjem iščupali iz ralja zaostalosti i siromaštva. No različitost hrvatskih regija nikada nije potpuno nestala, pa ona i danas postoji te uvelike pridonosi i podijeljenosti cjelokupnog hrvatskog društva. Ruralna područja na periferiji zemlje, u Dalmatinskoj zagori i Slavoniji, pa čak i u dijelovima središnje Hrvatske, konzervativnija su i pod daleko snažnijim utjecajem Katoličke Crkve nego razvijeniji i urbaniji sjeverozapad ili zapad zemlje. A uz to onda idu i političke podjele, kao i podjele oko današnje "vječite" hrvatske točke prijepora i sukoba - odnosa prema ustašama i partizanima.

O REVIZIONIZMU, TRADICIJI...

- Historijski je revizionizam nesumnjivo prisutan u dijelu javnosti, čak je i dosta glasan. Svemu tome pridonose i neki povjesničari, koji su skloni pokazati razumijevanje za Nezavisnu Državu Hrvatsku (ima i onih koji umanjuju strahote ustaškog terora, napose u Jasenovcu) i snažno kritizirati poslijeratne komunističke vlasti. Jest, revizija prijašnjih povijesnih istraživanja i unošenje novih spoznaja svakako su poželjni postupci u historiografiji, ali kada govorim o historijskom revizionizmu, imam na umu upravo te postupke kojima je cilj pod svaku cijenu opravdati ili makar samo "razumjeti" ustaški pokret i Nezavisnu Državu Hrvatsku, a partizanski pokret isključivo vezati uz njegovo komunističko vodstvo te sustavno kritizirati poslijeratnu socijalističku Hrvatsku kao totalitarnu diktaturu.

A ako mene pitate o poštovanju tradicije, ne bih onda u obzir uzimao samo kršćansku tradiciju, koja je svakako jako važna za formiranje hrvatske nacije i za održanje Hrvata kao takvih (primjerice, u doba osmanske opasnosti) nego i socijalističku tradiciju, koja je omogućila velikom dijelu stanovništva naše zemlje da se podigne i za nekoliko stepenica na društvenoj ljestvici. Hrvatska zapravo ima pravo bogatstvo različitih tradicija - tu su i naši sugrađani Srbi, koji su također postali već dio naše povijesti, i to ne samo hrvatsko-srpski sukobi nego i međusobno prožimanje i doprinosi. Ta, hrvatsku je himnu skladao Srbin, bana Jelačića u dužnost je uveo srpski patrijarh, srpski su krajišnici zajedno s hrvatskima stajali na granicama i čuvali svoj dom (zapravo Habsburšku Monarhiju)...

O PROŠLOSTI, LUSTRACIJI...

- Suočavanje s prošlošću često je i vrlo bolno..., prošlost bilo koje nacije nije samo svijetla i besprijekorna. Nisu Hrvati tijekom svoje višestoljetne povijesti bili isključivo žrtve, kako to neki vole prikazivati. Bilo je pojedinaca koji su uime Hrvata i hrvatstva činili kojekakve stvari koje nam ne služe na čast i diku. Prije svega, u novijoj su povijesti zločine činili ustaše, koji su bacili najveću ljagu na hrvatsko ime. Stoga je apsolutno neprihvatljivo da mnoštvo na Thompsonovim koncertima, pa i ovom nedavnom, urliče ustaški službeni pozdrav, da zapjenjeni mladići i djevojke pjevaju grozomorne pjesme u kojima se veličaju ustaški zločinci, da tisuće i tisuće nose majice na kojima piše taj zloglasni "Za dom - spremni". Nema nikakvog opravdanja ni za to što su s tim pozdravom neki pojedinci ustali u obranu Hrvatske 1991. godine - nisu oni to radili spontano i jer im se taj pozdrav samo tako sviđao, nego zato što su se htjeli nadovezati na 1941. i ustaše. Žalosno je što smo dobili dvoznačne preporuke Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima u kojima se u specifičnim komemorativnim situacijama taj pozdrav može tolerirati. Pitam vas, je li koncert popularnog pjevača takva situacija u kojoj se može uzvikivati nešto čega bi se istinski hrvatski rodoljubi i domoljubi trebali sramiti? Je li saborska govornica mjesto s kojeg se može i smije uzvikivati ustaški poklik? Oba odgovora glase - nije, niti uopće ima takvog mjesta gdje bi to smjelo biti poželjno i dopušteno.

Što se tiče lustracije, smatram da u Hrvatskoj ona nije mogla biti provedena. U stvaranju samostalne Hrvatske sudjelovali su brojni članovi nekadašnjeg Saveza komunista Hrvatske, velik ih je dio odmah ili naknadno prešao u Hrvatsku demokratsku zajednicu ili neke druge novonastale stranke, a značajna su ulogu u našem nacionalnom osamostaljenju imale i osobe koje su bile aktivni djelatnici, čak voditelji, tajnih službi Socijalističke Republike Hrvatske ili saveznih jugoslavenskih tajnih službi i visoki časnici Jugoslavenske narodne armije. Mnogi od njih zauzeli su važne položaje u Republici Hrvatskoj. Kako bi izgledala obrana i razvoj naše zemlje da su se oni našli pod lustracijskim udarom? Tko bi se brinuo o nacionalnoj sigurnosti, tko vodio zemlju?

O USTAŠAMA, PARTIZANIMA...

- Očito je da će nas sjene ustaša i Nezavisne Države Hrvatske te partizana/komunista i socijalističke Hrvatske još dugo pratiti. To ne začuđuje jer je najlakše izazivati strasti i podjele upotrebom ekstrema, a ustaše i komunisti jesu dva ekstremna politička stajališta - jedan je od ta dva ekstrema bio izrazito nacionalistički, s konotacijama vezanosti uz nacistički zločinački režim, pa i sam zločinačkog karaktera, a drugi klasno isključiv, potom je - iako izvorno nadnacionalan - koketirao s nacionalizmima (ta, raspad Jugoslavije izazvala su komunistička vodstva republika i pokrajina, najviše srpsko u Srbiji i albansko na Kosovu) i nikada nije dopustio višestranačje i političke protivnike, čak je i svoje neposlušne članove i simpatizere slao na Goli otok i u zatvore.

Bilo bi izvrsno kada bismo mogli zaboraviti na ustaše i partizane te prestati s podjelama u društvu, misliti na budućnost, na to kako se prilagoditi svijetu u kojem je Hrvata (pa i Srba, Slovenaca, Poljaka, Nijemaca, svih Europljana) sve manje i manje, kako privući i integrirati legalne useljenike, koji nam nasušno trebaju već danas i još više za sigurnu starost. Nadam se da se neće pojaviti i nove podjele na "nas" (domaće) i "njih" (useljenike), koje bi možda mogle potisnuti sadašnje na "ustaše" i "partizane"...