Koncept nacionalnog pomirenja nije promašen, uz jasnu distancu od svakog oblika totalitarizma

U svom prilogu za CNN, komentator John King krajem siječnja, prije službene inauguracije, naglasio je da je Donald Trump podijelio Ameriku kao kandidat, a da zasad radi isto kao predsjednik. Po mnogima sadašnje Sjedinjene Američke Države, naročito u drugom Trumpovom mandatu, bjelodan su primjer dramatičnih podjela u američkom društvu koje, doduše, podjela zapravo i nikad niti nije bilo pošteđeno, no čini se da je taj problem eskalirao kao nikad prije unatrag tridesetak i više godina.

O podjelama, polarizaciji u društvu, naveliko i naširoko se priča i u Europi/Europskoj uniji, uspon ekstremne desnice pritom se navodi kao dokaz koji prijeti opstanku demokracije, pa sve skupa uzevši, uključujući i medijsku prezentaciju političke i ine stvarnosti, sugerira da situacija nije nimalo bezazlena. Drugim riječima, podjele u društvu, napose one političke, postoje u gotovo svim zemljama svijeta, uključujući i zemlje zapadnjačke demokracije, no posljednjih desetljeća čini se kako te podjele postaju sve češće i sve dublje. Koji su razlozi takvog stanja, sve izraženijeg i u SAD-u i u Europi/Europskoj uniji, da se zadržimo na tim odrednicama - upitali smo Davora Gjenera, političkog analitičara i komentatora s Krka.

Uspon desnice

- Podjele same po sebi nisu problem društva. Problem je kad se počinju podudarati podijeljena mišljenja o jednoj društvenoj temi s mišljenjima o drugim društvenim pitanjima, a pogotovo kad se te podjele poklapaju s nekim starim društvenim sukobima. Tada nastaju ozbiljni rasjedi u društvu. Govorimo li o problemima suvremenih konsolidiranih demokracija, vidimo da posve u drugi plan padaju klasične podjele unutar ustavnoga luka, dakle u sferi od socijalne demokracije, ekologizma, preko liberalne demokracije, do demokršćanstva i konzervativizma, a da u središte pozornosti dolazi podjela između opcija koje pripadaju ustavnom luku i populističkih opcija, lijevih i desnih, koje ne spadaju u ustavni luk.

Konsolidirane demokracije sustavno su se bavile razvojem političke kulture, a i razvijale su izborne sustave koji jačaju politički centar, marginaliziraju lijeve i desne ekstreme, pa se svejedno u novom razdoblju jačanja populizma suočavaju s ozbiljnim problemima. Promjena što ju je donijela transformacija klasičnih medija, degradacija političke kulture, ali i uvjeti u kojima se relevantan dio stanovništva našao u strahu od deklasifikacije, gubitka stečenog socijalnog statusa, otvorile su vrata populizmu, i lijevom i desnom. Pritom se istovremeno mijenjaju globalne paradigme, kako ona međunarodnih političkih i ekonomskih odnosa tako i ona socijalne države i socijalno tržišnog gospodarstva. U takvim okolnostima i u tradicionalno politički homogenim društvima dolazi do rasjeda i podjela, a politička neizvjesnost raste.

Tuđmanova ostavština

Da se vratimo na Hrvatsku. Kad je počeo svoj prvi premijerski mandat, Andrej Plenković često je isticao kako mu je jedan od prioriteta smanjiti negativne tenzije i ideološke podjele u društvu. Koliko je u tome zapravo uspio, s obzirom na to da ga iz oporbe neprestano prozivaju da i dalje potencira podjele, da podržava Thompsona, recimo?

- Politika je uvijek dvosmjerna cesta. Plenković je napravio mnogo toga da se smire politički konflikti, ali se oni neprestano ponovno podgrijavaju i zaoštravaju. Naime, stara je stvar da je hrvatsko društvo obilježeno rasjedom nastalim oko Drugog svjetskog rata, ali je činjenica da se u novije vrijeme, unatoč pokušaju vođenja politike uključivosti, forsira novi rasjed: za ili protiv HDZ-a i premijera Plenkovića. I to unatoč tome što se pokazalo da je premijer sposoban dobro surađivati i s političkim opcijama nacionalnih manjina i s liberalno-demokratskim poljem u hrvatskoj političkoj areni, a javljale su se naznake razumijevanja s (nažalost, poraženom frakcijom) demokratskom ljevicom. Autoritarna ljevica, kakvu je u Hrvatskoj oblikovao sadašnji predsjednik Zoran Milanović, prihvatila je njegovu paradigmu "ili mi ili oni", pa je čak pokušavala formirati neki oblik parlamentarne suradnje s desnim populistima.

Premijer Plenković nikad nije zagovarao obrazac "ili mi ili oni", a pokušao je smanjiti traume, ublažavati nerazumijevanja, pa je zato i pokrenuo, zajedno s akademikom Zvonkom Kusićem, društvenu i javnu raspravu o simbolima koji dijele društvo. Unatoč spremnosti na kompromis što su je pokazivali moderator, akademik Kusić, i premijer, u društvu je i dalje nastavila prevladavati isključivost, a ponuđeni kompromis je, bez stvarnog promišljanja o političkom kontekstu, jednostavno predstavljen kao povijesni revizionizam.

Stalno se upozorava na potrebu suočavanja s prošlošću... Koliko je to uopće moguće, izvedivo i održivo u Hrvatskoj kakva je danas? Kako su taj problem riješile druge zemlje, napose one iz bivšeg komunističkog bloka, Poljska, recimo, pa i Njemačka, s obzirom na nasljeđe DDR-a? Je li Hrvatska pogriješila što nije provela lustraciju?

- Suvremena kriza nam govori o tome da mnogo toga što za što smo mislili da je temeljito riješeno poslijeratnom denacifikacijom, a pogotovo lustracijskim procesom u srednjoeuropskim postkomunističkim državama, nažalost, ipak nije riješeno. U društvenim znanostima i u politici često vam za ispravno odlučivanje ili procjenu nekih odluka nije dovoljno ono znanje stečeno iz knjiga, nego je itekako važno životno iskustvo. Spadam među one koji su devedesetih bili uvjereni da je i Hrvatska morala provesti lustracijski proces, jer da inače prijeti baršunasta restauracija totalitarnog poretka, upravo kako je upozoravala Rezolucija Vijeća Europe 1096 iz 1996. godine. Činilo se da predsjednik Tuđman, koji je odbacio koncept lustracije i zagovarao koncept nacionalnog pomirenja, ozbiljno griješi. Iz današnje je perspektive, međutim, očito da smo mi koji smo zagovarali lustraciju bili u krivu, a da je koncept nacionalnog pomirenja bio jednako rizičan kao i, na primjer, koncept mirne reintegracije Podunavlja 1996. - 1998. godine, ali da je donio relevantne dobrobiti.

Iako je nakon ujedinjenja Njemačke sustavno provođena lustracija i isključivanje iz političkog života svakog onog tko je funkcionirao kao "derviser ili benefiter" totalitarnog poretka, svakog onog tko je surađivao s tajnim službama, koje su sustavno kršile ljudska prava građana, danas je vidljivo da u velikom dijelu nekadašnje Istočne Njemačke uvjerljivu političku većinu uživaju populističke opcije, pretežno desno radikalne, ali i lijevi radikali, da sustavno razaraju paradigmu demokratskog društva, a da su svoj "politički proizvod" uspjeli "izvesti na Zapad".

Bojna Čavoglave

Je li Tuđmanova (ali ne samo njegova) ideja nacionalnog pomiranja bila promašena ili možda preuranjena? Što s poklikom ZDS?

- Bez obzira na neke nespretnosti, koncept nacionalnog pomirenja nije promašen, a valjalo bi ga jasno vezati uz demokratske političke paradigme i distancu od svakog oblika totalitarizma.

Predsjednik Tuđman je bio u pravu i kad je u vrijeme rata nastojao potisnuti iz javnosti sve simbole povezane s totalitarnim poredcima, koji su "pravo građanstva" dobivali zbog dišpeta. Budući da je Miloševićev režim jugovojskom razarao Hrvatsku, prikrivajući velikosrpske ciljeve tvrdnjama o "obrani Jugoslavije" i simbolikom komunističkog režima, mnogi su smatrali da je poigravanje ikonografijom ustaškog pokreta, pa i pozdravom za dom spremni, primjeren izraz prkosa. Pokazalo se da je predsjednik Tuđman bio u pravu kad je zagovarao embargo na takve postupke, ali neki su dobili pravo građanstva. Upravo to se dogodilo s tim ZDS-om, koji je u određenom smislu postao ono što je Ukrajini pozdrav Slava Ukrajini, kako kaže europarlamentarac Davor Stier. Zato se čini da je rješenje što su ga zastupali premijer Plenković i akademik Kusić, o općoj zabrani ZDS-a i izuzimanju od zabrane onoga što se odnosi na razdoblje obrane od Miloševićeve agresije, prava mjera. To, pak, obuhvaća i poklik iz Thompsonovih Čavoglava, odnosno iz njegove pjesme "Bojna Čavoglave".

Kad smo kod ideoloških podjela, kakvo je tu stanje s lijevim i desnim opcijama u Hrvatskoj, pate li obje od svojevrsne krize identiteta, može li se i o tome govoriti, s obzirom na nemoć i s lijeve i s desne strane da ugrozi gotovo desetogodišnju vladavinu Plenkovićeva HDZ-ovskog desnog centra?

- Nisu problem one političke opcije koje su unutar ustavnoga luka, problem su populističke opcije s desne i lijeve margine političke arene, i one koje ne spadaju u ustavni luk. Također, problem je kontaminacija prostora ustavnog luka konceptom "gradnje firewalla" prema HDZ-u, koji već dugo funkcionira kao umjerenjačka stranka desnog centra. U svakoj konsolidiranoj političkoj areni jasno je da sve stranke ustavnog luka moraju moći međusobno surađivati, koalirati. U 19. i u prvom dijelu 20. stoljeća ključni politički antagonizam bio je onaj između konzervativaca i liberala, a onda je nakon Drugog svjetskog rata cijeli model socijalno-tržišnog gospodarstva i europske integracije bio izgrađen na suradnji demokršćana i liberala. Njemački politički sustav u svakoj je političkoj krizi primjenjivao veliku koaliciju, koaliciju demokršćana i socijaldemokrata, koja je donosila političku stabilnost, a u najozbiljnijim situacijama Europa poznaje praksu koncentracijskih vlada, u kojima sudjeluju sve opcije ustavnog luka. Dok u Hrvatskoj ne usvojimo takvu političku kulturu, dok ne profunkcionira neki oblik velike koalicije, nećemo moći govoriti o do kraja konsolidiranom demokratskom poretku. Još 2007. koalicijskim je ugovorom regulirana prva koalicija HDZ-a i stranaka nacionalnih manjina, 2017. uspostavljena je politička suradnja demokršćana i liberalnih demokrata, a vidjet ćemo kad će sazreti uvjeti za suradnju demokršćana i socijaldemokrata ili zelene ljevice.

Očuvanje stabilnosti

HDZ-ov koalicijski partner Ivan Penava umjesto ministarskog mjesta u Vladi dobio je Povjerenstvo za istraživanje komunističkih zločina. Koliko se i to samo po sebi uklapa ili ne uklapa u "vječni narativ" o ustašama i partizanima? Dojam je da se sjene NDH, kao i sjene komunističkog jugototalitarzima, Hrvatska nikako ne uspijeva osloboditi i konačno prodisati punim plućima, bez trauma prošlosti... Vaš završni komentar?

- Premijer Plenković pokazao je sjajnu političku vještinu u procesima koji su se odvijali prije i nakon lokalnih izbora. Malo tko je očekivao da će HDZ u prvom dijelu trećeg mandata u kojem obnaša izvršnu vlast na nacionalnoj razini ostvariti tako dobre rezultate na lokalnim izborima, i da pritom neće pasti ispod razine ostvarenja prije četiri godine, kad je stranka sama sebi jako visoko postavila letvicu za mjerenje uspjeha ili neuspjeha. S druge strane, stranka s kojom je u koaliciji, i koja u prvim mjesecima novog mandata nije djelovala kao baš lojalan partner, preživljava duboku krizu, u kojoj bi se bilo najlakše riješiti je se iz koalicije i presložiti većinu.

Premijer se odlučio za drugu strategiju - strategiju očuvanja stabilnosti. Uvjet koji je postavio predsjedniku Domovinskog pokreta za sudjelovanje u Vladi kao njezin potpredsjednik bio je posve logičan - da onda uz mjesto potpredsjednika Vlade preuzme i vođenje jednog od Vladinih resora koji su sada pod DP-ovom kontrolom. Jedini racionalni izlaz iz situacije u kojoj bi njegov rad bio vidljiv i mjerljiv za gospodina Penavu bio je ostanak na mjestu potpredsjednika Sabora i formiranje povjerenstva koje je zahtijevao. Nema, pak, govora o tome da bi kao vođa povjerenstva, kakvo je formirano, s relevantnim članovima, mogao biti bilo kakvo izvorište političke nestabilnosti i kontaminacije društvenog života.