U PSIHOTIČNOM REALIZMU UTOPIJA JE NAJSTRAŠNIJA DISTOPIJA

Iz obilja distopijske literature objavljivane i u Hrvatskoj, svakako valja pozdraviti izlazak knjige Marija Vrbančića "Što nakon distopije?" (Jesenski i Turk, 2024.). Mario Vrbančić neovisni je filmski redatelj iz Hrvatske. Radi kao profesor na Odjelu za engleski jezik Sveučilišta u Zadru, gdje predaje predmete o popularnoj kulturi i filmu. Doktorirao je komparativnu književnost na Sveučilištu u Aucklandu na Novom Zelandu. Napisao je dvije knjige i niz akademskih članaka i eseja o postmodernističkoj književnosti, performansu i filmu. Radio je u Hrvatskoj, Novom Zelandu, Ukrajini i Australiji. Kao umjetnik napisao je nekoliko radijskih i kazališnih drama, a od 2010. godine sudjeluje kao redatelj i scenarist u mnogim nezavisnim filmskim projektima: dugometražni dokumentarac Kupica (2010.), kratki film Sudijski san (2011.), kratki film Moj mali vremeplov (2011.), kratki film Čovjek i osmijeh (2012.), dugometražni film Tail job (2015.), dugometražni film Odiseja na Manhattanu (2020.)...

Kao preporuku za čitanje donosimo sažetak o čemu se radi u knjizi "Što nakon distopije?"

- Utopija, baš kao i distopija, za autora nisu samo pripovijesti lijepe književnosti već hibridni tekstovi u kojim se naziru političke tendencije i programi, dijagnoze društvenih stanja, znanstvena gibanja, osnovne dileme i strahovi suvremenog povijesnog trenutka. U Uvodu Vrbančić postavlja zanimljive teze o odnosu utopije i distopije u povijesnom kontekstu dvadesetog i dvadeset prvog stoljeća, stavljajući naglasak na "opće dobro" ("zajedničko dobro") kao političko nesvjesno (Jameson). Po autoru žanr utopije kao i distopije izvire iz traumatske jezgre nastale neprestanim prisvajanjem, potiskivanjem ideje "općeg dobra". Od trenutka nastanka pa do danas ideja o "zajedničkom dobru" (commons-komunija) neprestano se mijenja i teško je i gotovo nemoguće dati jednu definiciju, jer ona evocira široki raspon značenja: zajedničko vlasništvo nad zemljom i prirodnim resursima, vodom, zrakom, plodnim tlom itd., a odnosi se i na upravljanje tim vlasništvom. Ta fantazijska bit upravljanja općim dobrom kao nečim što se ne može posjedovati i njegovim gubitkom javlja se u raznim utopijama, ali i u distopijama - gotovo svi distopijski narativi impliciraju da gubimo ili smo već izgubili nešto što svi dijelimo, što svi moramo dijeliti da bismo preživjeli kao pojedinci i vrsta. Dakle, utopijski i distopijski tekstovi nisu posve odvojeni ili suprotstavljeni, i jedni i drugi se na različite načine bave onim "zajedničkim" (commons- komunija); i jedni i drugi potječu iz traumatičnog događaja, mutnog, često potisnutog nedostatka koji je ujedno presudan za stvaranje modernog subjekta, pa i ideje čovječanstva - otuđivanja zajedničkog dobra. Taj gubitak zajedničkih dobara funkcionira kao temeljna trauma koju i utopije i distopije - samo retroaktivno - nastoje ispričati. Te vizije svijeta-poslije-nas i svijeta-prije-nas isprepletene s pitanjem gole apokalipse kao i komunije prožimaju sva poglavlja knjige. U prvom poglavlju "Od roda do vraga (i natrag)" autor propituje kako biblijska priča o Adamu i Evi (svijetu-prije-nas) oslikava suvremene postmoderne kulturne ratove, strahove od "genderizma" koji generiraju distopije utemeljene na rodnoj nejednakosti (npr. u romanu Margaret Atwood "Sluškinjina priča"). Seks, seksualnost, spol i rod duboko prožimaju bilo koji oblik komunije te se stoga često javljaju u distopijskim narativima (osvrće se i na tekst "An-ti-Sexus" Andreja Platonova kao i romane "Mi" (Jevgenij Zamjatin) i "1984." (George Orwell).

U drugom poglavlju "Jesmo li svi mi Eichmannovi unuci" autor propituje razlike između povijesnog fašizma utkanog u konkretne povijesne okolnosti i ideje univerzalnog fašizma kao podloge za distopijske narative s pomoću kojih možemo naslutiti fašizam budućnosti. Utjelovljen u algoritmima i svjetskom računalu, prožet stravom i užasom tamnih "Lovecraftovih bogova", kult broja i brojenja od presudne je važnosti za ta propitivanja svijeta u kome je sve na kocki kao u Borgesovoj priči "Babilonska lutrija". U trećem poglavlju, "Škola za zombije, komunija ljudi i stvari", autor postavlja pitanje odnosa čovjeka i stvari, što stvari znače u svijetu-poslije-nas u urbanim apokaliptičkim metropolama prepunim hordama zombija, što stvari znače za polaznika škole za zombije, Buba, zombija kojega testira i podučava znanstvenik Logan u Romerovu postapokaliptičnom filmu "Dan mrtvih" (1985). Otkrivaju li se u stvarima koje su izgubile uporabnu i razmjensku vrijednost, nove spoznaje, štoviše čak i spasenje. U četvrtom poglavlju, "Sablasti antropocena", propituje se u kakvoj je svezi otuđivanje komunije s ekološkim katastrofama, nastankom modernih čudovišta i pojavom bezemljaša, proletera. Poseban fokus stavlja se na pitanje kako se trauma ljudskog izdvajanja, pokoravanja i uništavanja prirode očituje u traumatskom sindromu okrenutom prema budućim 'prirodnim' apokalipsama.

U petom poglavlju, "Hipnotički realizam i tehnofeudalizam", Vrbančić ponire u dilemu oko toga što je zbiljsko, realno, s pomoću kojega možemo mjeriti dolazak distopije (ili je u postmodernizmu i sama realnost toliko postala upitna da se subjekt počinje gubiti u svijetu iluzija, fantazmi i konspiracija). Možemo li u tom psihotičnom stanju, a osnovno obilježje psihoze je fascinacija s vanjštinom, uvidjeti glomazne tektonske promijene u kapitalizmu, toliko snažne da neki teoretičari tvrde da smo već prešli u nešto novo - u tehnofeudalizam, to je također važno pitanje kojim se bavi Vrbanćić. U "Zaključku" autor sažima glavne postavke te zaključuje kako je u kontekstu psihotičnog realizma utopija svakako najstrašnija distopija.