Osvrt na knjigu
"FIKCIJA" IVANE BODROŽIĆ: ŠESNAEST ZANIMLJIVIH I UVJERLJIVIH »ŽENSKIH« PRIČA
Ivana Bodrožić / Foto SINIŠA SUNARA
Nakon što je godinama u svom književnom radu spajala činjenice i maštu, sjajna hrvatska književnica Ivana Bodrožić u svojoj je novoj zbirci pripovijedaka nazvanoj »Fikcija« naglasak stavila baš na taj spoj nastojeći, na jedan način, pokazati kako je granica između mašte i stvarnosti, točnije onog što književnici (i svi ostali umjetnici) proživljavaju u stvarnosti i onoga što maštaju i »izmišljaju«, vrlo tanka, ponekad i nevidljiva, nekad i ne postoji.
Bodrožić je u ovoj zbirci raznovrsnim temama pristupila u svom poznatom iskrenom i bespoštednom stilu polazeći ponajprije sa stajališta žene (djevojčice, djevojke, kćeri, majke, samohrane majke, feministkinje, intelektualke...), nastojeći pritom svoje stavove, koje okolina često ne podržava, poduprijeti čvrstim argumentima i jasno izgrađenim stavovima. Pa tako, primjerice, u priči »Kad čujem Vukovar« kroz niz epizoda svjedoči o svom odnosu prema zavičaju i gradu u kojem je mnogi ne vole, ponajprije stoga što, kaže na jednom mjestu, umjesto mržnje bira život, potvrđujući time još jednom svoje poznate antiratne stavove te protivljenje svakom obliku nasilja, netolerancije i nejednakosti.
Sličice iz života
Ivana Bodrožić zna progovoriti i o tome kako svijet srlja u propast, što je uočljivo u klimatskim promjenama (»Na balkonu«), a u nizu priča u središtu pažnje su njezina djeca i njezina velika ljubav prema njima, od dana njihova rođenja do postpubertetskog razdoblja i doba mladenaštva. Vrlo su moćne i one pripovijetke – pogotovo zaista sjajna »Vremenska crta« – koje obrađuju temu različitih oblika nasilja i kontrole u braku, od čisto psihičkih pritisaka do brutalne fizičke surovosti koja dovodi i do ubojstva, odnosno femicida te potom i suicida.
Prenoseći nam te sličice iz života autorica puno pažnje posvećuje i glazbi pa su tako u »Outdoor Fitness« soundtrack pripovijetke brojne pjesme Brucea Springsteena, a u priči »Srbin« - koja govori o za mnoge nepoželjnoj ljubavi između Hrvatice i Srbina - citira se sjajna nekadašnja beogradska rock grupa Ekatarina Velika. Uz često spajanje zvuka i riječi, Ivana Bodrožić zna stvoriti i prave male esejističke pasaže (»Na zidu« s temom komunikacije internetom), ali u najvećem broju slučajeva nastoji, što je i temeljni cilj ove zbirke, pokazati pretapanje fikcije i fakata, mašte i stvarnosti. Tako »Sjaj u travi« s isječkom egzibicionističkog ponašanja jednog mladića završava fikcijom, a slično je i s »Vikendicom«, odličnom pričom o nasilju. No, s druge strane, gdje su nam dokazi da je to zaista fikcija. Jer, mogla bi biti i istina!
Originalnost
Baš to »mogla bi biti i istina« jedan je od temelja ove zbirke koja je, kako kaže u jednom trenutku završne priče »Za stolom«, »isključivo pokušaj da ispričaš priču o svijetu koji te okružuje, onakvu kakva je za tebe istinita«. Pritom su načini i postupci stvar izbora onog koji pripovijeda, pa tako u već spomenutoj »Vremenskoj crti« autorica odabire propovijedanje »po fazama« nastojeći kombinirati gotovo pa novinarski stil s klasičnim pripovijedanjem i sociološkim istraživanjima vezanim uz kriminalna djela femicida. U »Na marginama« ide korak dalje u originalnosti pa o trudnoći piše u prvom licu muškog roda (!), a u ženstvenošću i tjelesnošću bez muškaraca određenoj priči »Šipka« uz zvukove davnog Springsteenovog megahita »Dancing in the Dark« lako uočavamo i tehniku tijeka svijesti kojom se služio i proslavio je američki nobelovac William Faulkner u svom remek-djelu »Krik i bijes«.
Literarno kompetentno
Razigrano i zanimljivo, literarno kompetentno i uvjerljivo, intelektualno provokativno te društveno vrlo angažirano samo su neke od odrednica koje se mogu vezati uz ovu zbirku sačinjenu od šesnaest zanimljivih »ženskih« priča koje još jednom potvrđuju nadarenost i sposobnost Ivane Bodrožić kao književnice i intelektualke koja je u stanju skrenuti pažnju na dio muka, problema i nesavršenosti našeg (i ne samo našeg) društva. Ovog puta to čini fikcijom koja i nije fikcija jer se toliko puta u različitim oblicima i na različite načine dogodila da je jednostavno moramo priznati kao stvarnost. Lošu i ružnu stvarnost. Stvarnost koju treba mijenjati. Baš to pokušava »Fikcija«. Baš to, iznova, nastoji učiniti Ivana Bodrožić. I uspijeva.
Ništa u društvu nema veću snagu od priče
U razgovoru s Katarinom Luketić za »Kritika h,d,p,« pojašnjavajući neke od ciljeva ove zbirke pripovijedaka Ivana Bodrožić kaže: »Ako, naprimjer, prekid trudnoće nije književna tema, a nije jer se u najvećoj mjeri tiče ženskog iskustva koje je tek odnedavno literarno relevantno, onda mi ne možemo znati kakvo je to iskustvo, kako ono utječe na pojedince i društvo, a posebno to ne može znati desetak muškaraca nekog ustavnog suda koji trebaju donijeti odluku o tome ima li žena pravo na izbor. Međutim, ako mi to iskustvo dijelimo i ono postane dio umjetničkog, društvenog, civilizacijskog korpusa kao mnoge teme obrađene u književnosti, tada će se i stvarnost pisati drukčije. Ja mislim da ništa u društvu nema veću snagu od priče, ona možda nije vidljiva tako jasno, ali svaka naša odluka rezultat je priče koju pričamo o sebi da se ne bismo dezintegrirali kao ličnosti, kao društva, države, zajednice«, rekla je Ivana Bodrožić.
Autorica sama o sebi
Rođena sam 1982. godine u Vukovaru u kojem sam živjela do ljeta 1991., a iz kojeg sam s bratom otišla na ljetovanje ne znajući da se zbog rata više nikada nećemo vratiti. Osnovnu školu završila sam u Kumrovcu, a gimnaziju u Zagrebu. Konstanta tog prognaničkog dijela života i života u đačkom domu za mene su bile vijesti i knjige koje sam posuđivala, a ponekad i krala. Magistrirala sam filozofiju i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za prvu zbirku poezije »Prvi korak u tamu« objavljenu 2005. godine dobila sam nagradu Goran za mlade pjesnike te nagradu Matice hrvatske Kvirin, za najboljeg pjesnika do 35 godina. Pet godina nakon pjesničke zbirke objavila sam svoj prvi roman »Hotel Zagorje« koji je uvelike obilježio moj životni i profesionalni put usmjerivši me isključivo prema bavljenju književnosti. Ubrzo nakon izlaska romana počinjem djelovati u statusu samostalne umjetnice unutar kojeg se i danas bavim književnim i kulturnim radom.
Osim pisanja proze i poezije vodim književne radionice kreativnog pisanja u Centru za kreativno pisanje, na različite načine surađujem s drugim umjetnicima iz polja književnosti i kulture te predajem kao gostujuća predavačica na European Center for the Study of War and Peace u Zagrebu. Moje knjige prevedene su na dvanaest jezika (engleski, njemački, francuski, talijanski, češki, danski, španjolski, makedonski, bugarski, slovenski, mađarski, turski), objavljene u trinaest zemalja, a tri naslova objavljena su u SAD-u, kao i audioknjige »The Hotel Tito« i »We Trade Our Night for Someone Else’s Day«.
Za svoj rad dobila sam važna priznanja i književne nagrade, domaće i međunarodne kao što su nagrada »Meša Selimović«, Kiklop za najbolji roman, »Edo Budiša«, Balkan Noir, Ulysse Prix (Francuska) te sam gostovala na različitim sajmovima, čitanjima i književnim festivalima u Leipzigu, Frankfurtu, Beču, Beogradu, Berlinu, Parizu, Torontu, Bostonu, New Yorku, Londonu i drugima. Pjesme su mi uvrštene u brojne antologije europske poezije poput njemačkog izdanja »Grand Tour«, a priče i ulomci romana objavljivani u mnogim književnim časopisima u Europi i SAD-u.
Podijeli: Facebook X
