KVALITETNA ALTERNATIVA NE POSTOJI, JEDNA STRANKA ZASLUŽENO DOMINIRA

Definitivno je pobjednik ovih lokalnih izbora HDZ, koji je zadržao vlast u gotovo svim jedinicama lokalne vlasti, a uspio je osvojiti i vlast u Splitu i nekim drugim većim gradovima, što se prije početka kampanje činilo gotovo nemogućim, no treba naglasiti nekoliko važnih detalja koji tu pobjedu prikazuju u jasnijem kontekstu - kaže izv. prof. dr. sc. Darijo Čerepinko, politički analitičar i komentator sa Sveučilišta Sjever, te u nastavku piše:

- Prije svega, teritorijalni ustroj Hrvatske, s više od 500 jedinica lokalne uprave i samouprave skrojen je tako da u najvećoj mjeri odgovara upravo HDZ-u, odnosno prilično dobro pokriva njihovu izbornu bazu pa im je puno lakše odnijeti pobjedu u nizu jedinica jer su mnoge jedinice nelogične ili postoje samo da bi se u njima mogli uhljebiti stranački kadrovi. Više od stotinu općinskih načelnika i gradonačelnika, što je više od 20 posto svih gradonačelnika i načelnika koji su izašli na izbore, uopće nije imalo protukandidata.

KORISTAN MODEL

Taj podatak sam za sebe ne govori da je administrativna podjela na lokalnoj razini loša, ali pokazuje da u jednoj petini jedinica uopće ne postoji interes za participacijom i političkim nadmetanjem. Sami građani, dakle, nisu zainteresirani za političko odlučivanje i procese. U tim je jedinicama zabilježena i izrazito niska izlaznost, značajno niža nego izlaznost na razini cijele države te relativno visok postotak nevažećih listića što pokazuje da građani nisu izašli na izbore jer izbora nisu imali. Većina kandidata u tim je jedinicama baš iz HDZ-a.

Isti bi se zaključak mogao izvesti i na razini cijele države jer je izlaznost u prvom krugu bila ispod 45 posto, a u drugom još i niža, odnosno u drugom je krugu na svim izborima glasalo manje od trećine svih birača upisanih u popise birača.

U Osijeku je, primjerice, aktualni gradonačelnik gospodin Ivan Radić uvjerljivo slavio u prvom krugu izbora osvojivši impresivnih više od 70 posto glasova, ali uz izlaznost od 33,42 posto, što znači da dvije trećine birača u Osijeku uopće nije izašlo glasati u prvom krugu izbora. Naravno, pravo je svakog birača da izađe ili ne izađe na izbore, da glasa ili poništi listić pa se toj pobjedi nema što za prigovoriti, ali očito je nešto vrlo krivo postavljeno na lokalnoj razini kad su birači nezainteresirani za izbore koji bi trebali definirati mnogo elemenata njihovog svakodnevnog komunalnog života.

I tu se vraćamo na teritorijalni ustroj Hrvatske koji u velikoj mjeri nema smisla i čija je logika podređena interesima vladajuće stranke. Princip supsidijarnosti, odnosno prenošenja najvećeg dijela ovlasti organizacije života na nižu razinu, ne funkcionira onako kako politička teorija kaže da bi trebao i to vide i sami građani pa je slab odaziv na izbore kombinacija faktora čiji je zajednički nazivnik to da se gotovo ništa ili vrlo malo toga zaista na izborima može promijeniti. Takva situacija, naravno, najviše odgovara HDZ-u koji kontrolira gotovo sve poluge vlasti u Hrvatskoj, koji je najbolje organizirana stranka s jakom infrastrukturom i kojoj nije u interesu to na bilo koji način mijenjati.

Izneseni podaci, također, pokazuju i organizacijske i kadrovske slabosti svih drugih stranaka jer nisu uspjele osigurati bilo kakvu ozbiljnu alternativu HDZ-u u najvećem broju jedinica lokalne uprave i samouprave. Dodatno, a to je bila i jedna od glavnih teza u kampanji HDZ-a, Vlada je koristila i koristit će i dalje sve mehanizme moći da pomogne jedinicama u kojima je na vlasti HDZ, a odmogne ili oteža funkcioniranje svima ostalima. Ako netko želi ovu tezu dovesti u pitanje, dovoljno je pogledati što se događa sa zagrebačkim GUP-om ili vidjeti u kojim se jedinicama lokalne vlasti provode neki strateški državni projekti.

U takvim okolnostima jedini način da se pobjedi HDZ je da se ponudi kvalitetna alternativa i vizija drugačijeg upravljanja bilo na lokalnoj bilo na nacionalnoj razini te da se ponude kandidati koji to mogu i ostvariti, a to na ovim izborima uglavnom nije bio slučaj. Čak i tamo gdje su mogle ostvariti bolji rezultat, oporbene stranke uglavnom su sebi same pucale u noge. U Splitu, uz dužno poštovanje, kandidat HDZ-a nije pobijedio jer je imao bolji program, već prije svega zato što je sad već bivši gradonačelnik Splita vodio potpuno promašenu i nerazumljivu kampanju. SDP je izgubio Rijeku isključivo zato što su se međusobno posvađali i potpuno neracionalno podijelili svoje glasove, što je dobar dio njihovih birača destimuliralo od izlaska na izbore. Varaždinsku županiju SDP nije osvojio zbog unutrašnjih sukoba i sukoba s koalicijskim partnerom, iako su imali vrlo dobre izglede za preuzimanje vlasti na županijskoj razini. IDS nije uspio dobiti povjerenje građana niti u Puli niti u županiji, Most je izgubio sve osim Sinja koji je gospodin Bulj osvojio u zadnjim sekundama. Sve to pokazuje određeni zamor birača od politike i kandidata svih tih stranaka i trebao bi im biti poziv da nešto ozbiljno počnu mijenjati i kadrovski i programatski. Opozicija, s izuzetkom Možemo!, dakle, nije uspjela motivirati svoje birače da izađu na izbore, a bez toga nema ni rezultata.

U Zagrebu je Možemo! pokazao kako se treba voditi kampanja i kako se donose strateške odluke koje su im omogućile još četiri godine upravljanja glavnim gradom i u kojima moraju pokazati viziju kako Zagreba, tako i Hrvatske. Njihov glavni problem je da nisu proširili organizaciju na nacionalnoj razini, odnosno nisu prisutni u većini lokalnih jedinica, i to bi im trebao biti jedan od glavnih zadataka u idućem razdoblju. No, kako su i sami naglašavali, njihov način funkcioniranja drugačiji je od ostalih stranaka, ne šire se brzo i u stranku ne primaju bilo koga, samo da povećaju broj članova i organizacija, već ustrajavaju na povezivanju s ljudima koji dijele njihove etičke i političke vrijednosti i koji su se svojim djelovanjem u tome dokazali. Njihov princip je da stranku grade polako, ali kvalitetno i zato se uz njih, bez obzira na otužne pokušaje DORH-a i gospodina Turudića, ipak ne vežu bilo kakvi ozbiljni skandali. Pitanje je samo hoće li taj spori tempo kod birača ostaviti dojam stagnacije i nedostatka snage i vizije za ozbiljnije političke iskorake. S tim će se pitanjem morati pozabaviti vrlo brzo.

DO IDUĆE PRILIKE...

Za zaključak, HDZ s pravom može slaviti i slavit će dokle god je teritorijalna podjela Hrvatske ovakva kakva je i dok je većina opozicijskih stranaka ovakva kakva jest - bezidejna, kadrovski osiromašena i beskrvna. Domovinski pokret im više neće predstavljati bilo kakav problem jer je očito da će na nekim idućim izborima proći još i gore nego na lokalnim pa vjerojatno više neće raditi probleme premijeru i starijem partneru. SDP se šlepao na popularnost predsjednika Milanovića, ali on ih je zaboravio čim je dobio svoje izbore i izrazito je odsutan iz dnevno-političkog života, što znači da SDP mora mijenjati mnogo toga jer inercije kojom su ostvarivali dobre rezultate više nema. Možemo! je dobio priliku potvrditi se kao ozbiljna stranka koja zna što radi, ali moraju ubaciti u višu brzinu ako žele zadržati momentum i nametnuti se kao ozbiljna alternativa HDZ-u, jer ovakvu priliku možda dugo neće dobiti, a lako ju je prokockati. Što se ostalih tiče, uz nekoliko individualnih iznimaka, biračima su, čini se, gotovo pa nebitni.