Ide medo u bojkot

Nema gore po ovaj novinski prostor petkom, nema gore po dobar Pogled nego kad se velike i bitne stvari događaju, eto, petkom. Nemaju rokovi razumijevanja ni za što, ili imaju za malo što, taman da se bojkot trgovačkih lanaca, trgovina i inih drugih prodajnih mjesta na kojima je sve poskupjelo do nepodnošljivog popratiti može tek mrvu, i to zorom. Ali i ovo malo raspoloživa jutra, ovo malo raspoloživa vremena da se barem kvartovski dućani brzo obiđu, pokazalo je da bojkota i ima i nema. Kupaca jest nešto manje, ako to već nije ona podsvijest navijačka koja bi rado da ih je uistinu manje nego inače kad bojkota nema, želja da ih uopće nema. Ali kupaca opet nešto i ima, i to toliko da te strah da bi bojkot posve podbacio da ih je i samo pet, šest više u kvartovskom dućanu. Ako ćemo pravo, sve je to bilo i za očekivati, bilo da ste uoči sudbonosnog petka gledali dnevnike, bilo da ste aktivno sudjelovali ili makar motrili raspravu što se razvila unutar vaše omiljene WhatsApp grupe.

Aljoša zvani Deda umro je naglo, iznenada. A bio je Deda genijalac, i to od one vrste koja se time ne hvali jer ne vidi tu ništa posebno. Nije on vidio ništa genijalno u tome što rastura matematiku, popravlja sve vrste kompjutora prijateljima i rodbini, zna brodove provući tjesnacima kojima se drugi ne usude ni približiti, zna napamet sve članove uprave tvrtke čiju kapiju i imovinu čuva, makar da su tisućama kilometara daleko i vjerojatno nikada navratiti neće. Čudak!? Ma kakvi! Profesionalac. I poštenjačina. I onaj koji više od svega cijeni svoj mir, onu kutiju cigara bez koje ne može i kavu zorom, ali da nije vrela. Uvijek se dalo računati na Dedu, ali samo kad baš zagusti. Gnjaviti ga zbog običnih nekih »hrvatskih« problema bilo bi suludo trošenje njegova vremena. Ali kad je ozbiljno, tu je Deda. Zato se i srušilo podosta svijeta kada je otišao. Ma, nije taj otišao, a da ne povuče onaj neki zadnji potez. Da nije njega, nikada ne bi društvo iz 4.a Kemijske škole napravilo grupu u kojoj se evo dopisuju ljudi koji su nekad davno školske klupe dijelili. Prvo su se prisjećali Dede, onda je sve zamrlo neko vrijeme jer što ćeš i pričati s ljudima koje nisi sto godina vidio, da bi onda Lea u grupu zalijepila onaj poziv na bojkot trgovina.

Bacila je ona poziv svima pod nos, uvjerena jamačno kako će se svi jednodušno pozivu odazvati, pa u bojkot. Što tu i ima biti sporno ako ti napiše kako je pola bijelog svijeta u kojekakvim državama izlazilo na ulice i bojkotiralo koješta, recimo kad je poskupjelo gorivo, ili kava, ili tjestenina, ako već nisu prosvjedom i plaće uspjeli podići. »Ako hoćete nešto napraviti, napravit će se. Da 10 posto ljudi to napravi, veliki je to gubitak za trgovačke lance, a vi taj dan nećete izgubiti apsolutno ništa«, stajalo je u depeši. I bi tišina, pa bi dva-tri palca dignuta u zrak u znak podrške, a onda se javila Sonja. »Možeš dijeliti što hoćeš, bojkot neće ništa promijeniti! Ne radi se o lancima, radi se o monopolu veleprodaja koje određuju cijenu. Lanci neće izgubiti jer će sve nadoknaditi idući dan, ako nikako drugačije, dignut će pokoju cijenu«, plela je Sonja. Nanizala je ona još tu svega da bi zaključak bio unaprijed sročen. »Džaba ste krečili«, napisa Sonja.

- A ništa onda. Sjedimo negdje na kavu i kukajmo, rezignirano je, ako ne i ljutito, na ovo reagirala Lea.

To je pak ponukalo Neli da primijeti kako se tu ipak i prije svega radi o pokretanju lijenog hrvatskog naroda, pa da se makar malo pokažu zubi i digne svijest iliti samosvijest. Netko vrckasto predloži da se krene na dobavljače, ma gdje bili, ali to nitko nije shvatio ozbiljno. Tu je već Sonja mudro osjetila da će se grupa raspasti na pitanju trgovine, pa je pomirljivo, ako ne i ironično, predložila da članstvo grupe sjedne negdje na kavu i sve lijepo raspravi. Začudo, prijedlog da se kava pije razgalio je i one pasivne članove. Pače, netko je i sliku šalice s kavom uredno zalijepio uz rečenicu-dvije posvemašnjeg slaganja s idejom da se i u petak od bojkota kava pije. Nema veze što je i ona skočila na preko dva eura. Sve se uglavnom odigralo taman tako da se Deda garant negdje od gore zadovoljno smješka. Jer, nije prvi put da nas »ubi« sloga. Nije prvi put da se najmudrijim čini on koji se osamio u svojoj sobici i na vrijeme opskrbio dovoljnom količinom cigareta, zlu ne trebalo.

Kupovati ili ne kupovati, pitanje je sad. Ima li smisla ili nema!? Taman kad čovjek pomisli da itekako ima, taman kad i predsjednik države, inače poslovično nevičan kupovini dnevnih potrepština, primijeti da cijene malo previše mahnitaju, eto ti ministara u Vladi da ti podstrek daju. A kad ministri daju podstrek narodu, i to za bojkot, to ne može biti nego sumnjivo. Ministar gospodarstva Šušnjar gotovo da suze radosnice lije sretan što ga je, bar on to tako shvaća, narod poslušao kad mu je metaforički uz pomoć kiflica iz domaće peći ukazivao na to kolika je u naroda moć. I bivša ministrica poljoprivrede Vučković unaprijed se stavila na stranu bojkota, sretna i ona što je narod odlučio biti proaktivan. U naroda je odjednom snaga, narod odjednom može sve, samo ako će narod rješavati sve, treba li nam onda skup državni aparat kojem je u opisu posla da riješi sve pa i inflaciju. Jest, pitanje je onako retoričke naravi, ali pozivanje na narod s ovako visokih funkcija malo kad je u nas dobro završilo. Isti je to, naime, narod koji glasa kako glasa, pa jednom ne valja jednima jer bira predsjednika, a drugi put drugima jer voli premijera. Isti je to narod koji im do jučer nije bio ni malo na pameti.

»Peglaju imidž«, uvjerena je tinejdžerica koja se boji da nikada nećemo biti poput Talijana koji su obranili cijenu tjestenine sveopćim bojkotom kupovine pašte. No, s druge strane, kad će narod pokazati da ga ima ako neće sada kad mu standard pada da je milina. Uspije li bojkot išta, možda narod konačno shvati da mu je naći pametan način i da neke druge krive Drine ispravi, recimo da ultimativno zatraži neko društvo po mjeri čovjeka, neku zajednicu u kojoj će biti i reda i rada, a onda i zaslužena veselja. Možda, tko zna, poslije živežnih namirnica dođe red i na to.

Dan prije bojkota na pitanje kani li i on među one što kupovati neće, Stari odgovara sa: »Naravno!« To svoje rezolutno »naravno« brani prvo uvjerenjem da će tako učiniti većina. Zatim priznaje da su mu se ovako visoko cijene popele na vrh ono malo preostalih živaca. A onda poručuje da podržava svaki pokušaj da se nešto postigne, pa tako i bojkot. Tu dileme nema. Hoće li pak bojkot dovesti do kakvog rezultata, on ne zna. Ali zna da u kupovinu ne bi ni inače da se njega pita. »Pa što ćemo onda, poći na didovinu krumpir sadit’!?«, pita ga potomak. Stari na to šuti. »Koja kultura uopće uspijeva na tom kamenu?«, sada već inzistira potomak.

- Sve je jadno, zaključuje svaku raspravu Stari.

Ovaj petak podosta svijeta je krenulo u bojkot, a nešto svijeta je ipak krenulo u dućan. Narod se podijelio onako kako politika, a bome i trgovci, to vole čak i kad se u snagu naroda kunu. Spojit će ih poslije kava i grintanje i možebitno čeznutljivo gledanje na neke nama zemljopisno bliske zemlje u kojima se i opći štrajkovi znaju dogoditi. Ali, baš zato neka bojkota. I to ne samo jedan dan. Jedan dan je premalo da se ne bi brzo preko toga prešlo.

Uostalom, evo se ni Dabre nitko više ne sjeća. Štoviše, HDZ-ov Ante Sanader reče da to više i nije priča, makar je Dabro barem nježnu neku poemu zaslužio. Recimo koji stih poput onog što opisuje situaciju u kojoj čelnik DP-a Penava sudrugu što odlazi iz Vlade pjeva: »Ti odlaziš, mene mladog ostavljaš, aman aman mene mladog ostavljaš/ Ostavljaš me mom premijeru i tvom, aman aman mom premijeru i tvom.« A Dabro mu uzvraća: »Što će meni moj premijer i tvoj, aman aman moj premijer i tvoj/ kad ja nemam svog pištolja kraj sebe.« Ali ne, nije priča ni Dabro ni pištolj mu, ni Domovinski pokret koji se rastače što slučajno što namjerno, ni Hrvatske šume, ni hrvatski gosti na Trumpovoj inauguraciji, ni Muskova desnica u zraku, ni N1 televizija na kojoj pljušte otkazi, ni selo ni običaji. Sve je postalo roba za jedan dan. A živjeti se mora svaki dan. Pa bi valjalo živjeti da je i bolje i lakše i bez da se samo kiflice kusaju.

Patak je. Rana zora. U ono malo kvartovskih dućana napetost se dade nožem rezati. Je li to svijeta manje ili je samo želja jaka da se tako čini!? Jesmo li shvatili da je došlo vrijeme za ljude koji nisu mogli šutjeti, ili nismo shvatili ništa!? K vragu i rokovi, vremena je malo da bi se išta provjerilo, ali je na vrijeme plašiti se subote i nedjelje i ponedjeljka. Jer kad navale kupci nadoknaditi izgubljeno, ode sve do... blagajne.