Francoise Sagan - devedeseti rođendan francuske književne ikone

Ove godine, 21. lipnja, navršit će se 90. godišnjica rođenja francuske književnice Francoise Sagan. Pod pravim prezimenom Quoirez rođena je 1935. godine u Cajarcu, kao kći imućna industrijalca, a pseudonim Sagan preuzela je u čast Proustovoj princezi iz »Potrage za izgubljenim vremenom«. Studirala je na Sorbonnei i bila reporterka časopisa Elle. Njezino prvo i najpoznatije djelo je roman »Dobar dan, tugo«, koji je Sagan napisala u dobi od samo osamnaest godina. Inspiraciju za naslov knjige pronašla je u pjesmi Paula Éluarda. S ovim djelom odmah je postigla međunarodni uspjeh, a »Dobar dan, tugo« i dalje je jedna od najprodavanijih knjiga svih vremena. Za ovu knjigu Saganova je dobila jedinu nagradu za života, tada nevjerojatnih 100.000 franaka. Samo pet godina od objavljivanja, roman je prodan u četiri i pol milijuna primjeraka u čitavom svijetu i preveden je na 22 jezika. Prema njemu je Otto Preminger 1958. snimio film »Bonjour, tristesse« u kojem glume Deborah Kerr, David Niven i Jean Seberg.

»Taj nepoznati osjećaj čija me monotonija, čija me slatkoća opčinila, dvojim imenovati ga, predivnim i ozbiljnim imenom tuge. To je tako potpun osjećaj, tako sebičan, da ga se gotovo sramim, dok mi je tuga oduvijek izgledala časnom. Nisam je poznavala, tek monotoniju, težinu i rjeđe sažaljenje. Danas, omata me poput svile, nemirna i slatka, odvajajući me od ostalih«, citat je iz romana »Dobar dan, tugo«, koji je u vrijeme kad je objavljen podigao prašinu u javnosti. Osim što je njegova autorica, dotad posve anonimna Francoise Sagan, bila tinejdžerica, roman je izazvao skandal i zbog tada više nego smjele tematike. Priča je to o jednom ljetu u životu Cécile, sedamnaestogodišnje djevojke i njezina oca, četrdesetogodišnjeg udovca i playboya. Cécile je bezbrižna djevojka i sve što želi su ležerni praznici u otmjenoj vili na moru. U isto se vrijeme odigrava i ljubavna priča Cécile i dvadesetpetogodišnjeg studenta. Oni svoje vrijeme provode u tajnovitim susretima, jedrenju i kupanju, a ubrzo otkrivaju i čari tjelesne ljubavi. No, osim same priče ovaj je roman i duboko introspektivan.

Kritičari smatraju da je Sagan napisala poseban i drukčiji roman, koji je 1954. godine bio ispred svojeg vremena. Spisateljica je u njemu najavila nadolazeću seksualnu revoluciju, ali i kasnija obilježja vlastita života – razvode, lezbijske veze, brze automobile, kokainske i financijske afere. Privatni život Francoise Sagan, naime, bio je prepun ekscesa. Objavila je brojne romane posvećene prije svega ljubavima bogata i raskalašena svijeta, upravo onoga koji je dobro poznavala, a punog droge, zbog koje je i osuđivana, kao i alkohola. Igre na sreću i brzina također su bile njezina strast. Sagan je bila ovisnica o ruletu i kartama, a privlačila ju je i brzina sportskih automobila. Unatoč takvom načinu života, objavila je brojna djela među kojima se ističu »Volite li Brahmsa?«, »Razbacana postelja«, »Prolazna patnja«, »Modrice na duši«, »Za mjesec, za godinu«, »Svilena klopka«…

Uz romane i drame pisala je tekstove za glazbu i scenarije za filmove. Šezdesetih godina više se posvetila pisanju dramskih tekstova, za koje su karakteristični izvanredni dijalozi, ali koji su bili prosječne uspješnosti. Kasnije se više koncentrirala na svoju karijeru romanopisca. Njezin život prikazan je u biografskom filmu »Sagan« redateljice Diane Kurys, koji je premijerno prikazan 2008. godine, a u kojemu je francusku književnicu utjelovila glumica Sylvie Testud. Likovi Saganove postali su idoli deziluzioniranih tinejdžera, slični onima Jeromea Davida Salingera. Tijekom svoje književne karijere, koja je trajala do 1998. godine, Sagan je napisala velik broj knjiga od kojih su mnoge ekranizirane na velikom platnu. Ostala je strogo dosljedna francuskom psihološkom romanu, čak i kad je novi roman bio u modi. Razgovori između njezinih likova sadrže niz iznijansiranih egzistencijalnih pitanja.

Sagan je već za života prerasla u ikonu, ali više zbog svoga ekstravagantnog života nego zbog svojih knjiga, koje su uvijek nalazile publiku, ali ne i dovoljno uvažavanja od strane kritike, koja ju je nakon »Dobar dan, tugo« smatrala osrednjim piscem. Danas pak kritičari smatraju da je djelo Saganove nepravedno podcijenjeno. Kritika joj je prigovarala da ona, unatoč svom talentu, ne govori o temama kao što su ljubav ili smrt. Kritičare je šokirao i nedostatak moralnih osjećaja kod njezinih junakinja. Kritizirali su je i zbog odsustva patetike, a upravo je u odbacivanju patosa ležala njezina modernost. Prezir koji je osjećala prema društvenim normama bio je okidač za preuzimanje rizika rušenja tih istih normi, u potrazi za osobnom slobodom. Za Saganovu kažu da je od svoga oca primila indiferentnost, od Prousta, Fitzgeralda i Sartrea riječi, a od Rimbauda boje. Osjećala je glad za obiljem i pomicanjem granica, što je karakteristično za poslijeratnu generaciju odraslu na ruševinama sustava vrijednosti koje ostavlja rat, na osjećaju apsurda koji vodi u eksces, te na sasvim buržujskom osjećaju da joj je sve dopušteno. Sagan je dosta prevođena, naročito u Rusiji, Gruziji i Ukrajini, gdje je bila jedan od rijetkih francuskih pisaca koji su prevođeni tijekom hladnog rata. Svjetski slavna, a zatim zaboravljena na kraju života, Francoise Sagan doživjela je pravu renesansu u svojoj zemlji četiri godine nakon smrti.

Pisac i dobitnik Nobelove nagrade za književnost Francois Mauriac pohvalio je Sagan: »Talent ove užasne djevojke je neupitan«. Vatikan je, međutim, stavio njezin roman na indeks »zabranjenih« knjiga. Sagan je svoje memoare objavila 1984. (»Avec mon meilleur souvenir«, koji uključuje portrete Billie Holiday, Tennesseeja Williamsa, Orsona Wellesa, Rudolfa Nurejeva i Jean-Paula Sartrea) i 1993. (»Et toute ma sympathie«). Godine 1957. Sagan je doživjela tešku prometnu nesreću. Lijekovi koji su uslijedili doveli su do doživotne ovisnosti o drogama. Temom ovisnosti o drogama bavila se 1964. u »Toxiqueu«. Sagan je bila udana za izdavača Guya Schoellera, a nakon razvoda od njega za kipara Roberta Westhoffa, s kojim je dobila sina. I ovaj je brak završio razvodom. Održavala je dobre kontakte s Francoisom Mitterrandom i bila u prijateljskim odnosima s pjevačima Juliette Gréco i Johnnyjem Hallydayem, za koje je pisala tekstove. Od ranih 1970-ih partnerica joj je bivša supruga glumca Claudea Brasseura, modna novinarka i urednica časopisa Elle Peggy Roche. Od sredine 1980-ih do svoje smrti Sagan je živjela s bogatom milijarderkom Ingrid Méchoulam. Osuđivana je zbog porezne utaje i konzumiranja droga, a svojim je nasljednicima ostavila dugove od 1,5 milijuna eura koje će otplaćivati prihodima od novih izdanja njezinih djela.

Zdravstveno stanje Francoise Sagan bilo je narušeno tijekom 2000-ih. Godine 2002. nije bila u stanju pojaviti se na suđenju zbog porezne prijevare – slučaj u koji je bio umiješan i bivši francuski predsjednik Francois Mitterrand – a za koji je Sagan uslovno osuđena. Preminula je 2004. od embolije pluća u Honfleuru u dobi od 69 godina. Prema vlastitoj želji sahranjena je u njezinom voljenom rodnom mjestu Cajarc. Brojni političari i osobe iz francuskih književnih krugova prisjetili su se književnice, naglašavajući da je njezinom smrću »Francuska izgubila jednog od najboljih i najsenzibilnijih autora«, kao što je kazao predsjednik Jacques Chirac.

Završimo s nekoliko misli Saganove:

Ljudi koji pišu knjige su rijetko kad intelektualci. Intelektualci su ljudi koji razgovaraju o knjigama koje su drugi napisali.

Umjetnost treba iznenada zaskočiti stvarnost.

Pisati je stvar iznalaženja određenog ritma. Ja ga uspoređujem s jazzom.

Lako je pametnoj ženi među muškarcima, ali teško njoj među ženama.

Ljubav je kao vožnja automobilom: startaš naglo, voziš prebrzo, a kočiš kad je već prekasno.

Postoje dvije grupe ljudi koji ne znaju ništa o ženama: oženjeni i neoženjeni muškarci.

Novcem se ne kupuje sreća, ali bih radije plakala u Jaguaru nego u autobusu.

Živjet ću loše ako ne budem pisala, ali i pisat ću loše ako ne budem živjela.

Samo zatvarajući vrata iza sebe otvorit će se prozori spram budućnosti.