Suvremena umjetnost u crkvama: Kontrast između svetosti prošlosti i avangardne sadašnjosti

Amsterdam je za mene uvijek bio grad iznenađenja, mjesto gdje se povijest i modernost isprepliću na najneočekivanije načine pa sam tako u želji da vidim izložbu poznatog nizozemskog umjetnika iranskog porijekla, naišla na izvanredno otkriće - Oude Kerk (u prijevodu stara crkva), najstariju srednjovjekovnu crkvu u Amsterdamu.

Njezina je povijest duboko isprepletena s rastom Amsterdama i vjerskim preobrazbama koje su oblikovale Nizozemsku. Oude Kerk je izvorno bila drvena kapela sagrađena oko 1213. godine. U to je vrijeme Amsterdam još uvijek bio malo ribarsko selo. Do 1306. godine, biskup Utrechta službeno je posvetio crkvu kao rimokatoličko mjesto štovanja posvećeno svetom Nikoli, zaštitniku mornara. Drvena građevina ubrzo je zamijenjena kamenim crkvenim zdanjem, kako se grad širio u kasnom srednjem vijeku. Kako je Amsterdam postajao važno trgovačko središte, Oude Kerk je postupno proširena u gotičku baziliku. Nekoliko kapela dodano je u 15. stoljeću, odražavajući prosperitet grada. Oude Kerk je danas jedna od najznačajnijih srednjovjekovnih znamenitosti Amsterdama.

Interakcija s transformacijom

Kad sam zakoračila unutra, očekujući svečanu atmosferu tipičnu za vjerska zdanja, dočekalo me nešto sasvim drugačije - prostrani prostor pretvoren u suvremenu umjetničku izložbu. Kontrast između svetosti prošlosti i avangardne sadašnjosti bio je vidljiv i poticao je na razmišljanje. Veličanstvenost crkve, naglašena njezinim iznimno visokim drvenim stropom i monumentalnim orguljama, stvarala je zadivljujuću kulisu za suvremene umjetničke instalacije koje su sada nastanjivale njezine hodnike.

Oude Kerk, najstarija crkva u Amsterdamu, danas centar suvremene umjetnosti

U tijeku je bila izložba »Kad sumnja postane sudbina« Navida Nuura (nizozemskog umjetnika iranskog porijekla) koja istražuje teme vremena, transformacije i ljudske povezanosti s materijalnim svijetom. U suvremenom kontekstu, izložba odražava način na koji čovječanstvo danas komunicira s objektima, prostorom i sjećanjem u sve bržem, tehnološki vođenom društvu. Upotreba elemenata poput gline, zraka, suza i otisaka grada sugerira povratak prirodi i razmišljanje o ljudskoj krhkosti u usporedbi s trajnošću fizičkog svijeta. Nuur često radi s materijalima koji se mijenjaju tijekom vremena - poput svjetla, metala ili organskih tvari - stvarajući prolaznu, efemernu kvalitetu u svojim instalacijama. Njegova umjetnička praksa često poziva publiku na interakciju s transformacijom, brišući granice između onoga što je stabilno (sudbina) i onoga što je nesigurno (sumnja). Naslov izložbe odražava tu nestabilnost - temeljni element njegovog rada.

Navid Nuur u crkvi Oude Kerk miješa različite vrste gline s mineralima i sirovinama koje prikuplja. Proces stvaranja odvija se u radionici, sušionici i prostoriji za mljevenje. Nuur je pozvao lokalno stanovništvo da donese materijale iz grada - pijesak, staklo, hrđu, pa čak i pepeo - koje je zatim ugradio u seriju jedinstveno izrađenih vaza. Prije nego što je dovršio vaze, prošao je s njima kroz grad, pritiskajući ih uz fasade, rubnjake, mostove, klupe i drugu urbanu infrastrukturu, utiskujući u njih doslovne tragove grada.

100 vaza kao otisak duše grada Amsterdama

Ova gesta ugrađivanja same suštine Amsterdama u Nuurovu umjetnost me duboko dojmila. Ona predstavlja opipljivu vezu između povijesti i sadašnjosti, između fizičkog grada i njegove umjetničke izražajnosti. Čitavo jedno stoljeće, tj. sve do 2125. godine, ovih stotinu vaza će se čuvati u Željeznoj kapeli, koja je nekada služila kao gradski trezor Amsterdama. U njoj su se stoljećima čuvale dragocjenosti poput rodnog lista grada - povlastice za naplatu carine. Služila je naime kao gradska riznica od 1515. do 1892. godine. Kroz ovu umjetničku inicijativu Željezna kapela će ponovo služiti kao riznica, ali ovoga puta za Nuurove vaze.

Svake godine, jedna od ovih vaza bit će pažljivo odabrana i predstavljena na aukciji. Prihodi ostvareni od svake godišnje aukcije bit će izravno usmjereni u financiranje novih umjetničkih narudžbi i projekata unutar Oude Kerk. Ova inicijativa nije samo nastojanje za prikupljanjem sredstava; ona je izjava o trajnoj vrijednosti umjetnosti i njenoj vitalnoj ulozi u oblikovanju našeg kulturnog krajolika.

Meditativna atmosfera

U današnjem svijetu, gdje su ljudi stalno okruženi digitalnim distrakcijama i umjetnim okruženjem, izložba potiče posjetitelje da: razmisle o svom mjestu u vremenu i prostoru povezujući se s prirodnim materijalima i drevnim tradicijama, prigrle samoću i introspekciju, dopuštajući trenutke tišine i razmišljanja, razmotre održivost prepoznajući trajnost prirodnih elemenata u usporedbi s prolaznošću ljudskih iskustava, cijene prisutnost više od produktivnosti, potičući zastajanje kako bi se uživalo u tišim, smislenijim trenucima života.

Tiha i meditativna atmosfera crkve pojačava introspektivnu prirodu Nuurovih radova. Budući da se izložba bavi temama sumnje i sudbine, mirno i duhovno okruženje potiče posjetitelje na razmišljanje o vlastitim životnim putovanjima i neizvjesnostima. Oštar kontrast između stare gotičke arhitekture i Nuurove suvremene, konceptualne umjetnosti stvara snažnu vizualnu i emocionalnu napetost. Ova suprotnost odražava temu transformacije - kako se povijesno-sakralni prostori mogu reinterpretirati kroz suvremenu perspektivu.

Tlocrt Oude Kerk s kapelom Sv. Groba i sv. Sebastiana

Jedinstvena povijest, energija i simbolika crkve Oude Kerk izravno oblikuju izložena djela. Na primjer, elementi poput svjetla, prostora i zvuka unutar drevne crkvene strukture ključni su za doživljaj umjetničkih djela. Promatrajući ostale Nuurove radove postavljene po hodnicima i kapelama crkve, pozornost mi je privukla svjetlosna instalacija u jednoj od kapela da bih ubrzo shvatila da je crveno svjetlo koje emanira iz kapele zapravo rad drugog umjetnika. Giorgio Calo je suvremeni talijanski umjetnik poznat po svojim modernim i ponekad provokativnim interpretacijama religijske ikonografije. Umjetničko djelo Anastasis (što na grčkom znači »Uskrsnuće«) postavljeno je 2018. godine u kapeli Svetoga Groba, mjestu od ogromnog vjerskog značaja za kršćane, jer se tradicionalno vjeruje da je to mjesto Isusova ukopa i uskrsnuća.

Neke vjerske i konzervatorske skupine postavile su pitanje je li postavljanje svjetovne i apstraktne suvremene instalacije u duboko duhovnu i povijesnu kapelu primjereno. Pokrenuti su pravni postupci kako bi se utvrdilo krši li instalacija zakone o zaštiti kulturne baštine ili pokazuje nepoštovanje prema vjerskom značaju tog mjesta. Šire mišljenje javnosti bilo je podijeljeno. Pristaše umjetničkog djela smatrali su ga hrabrom reinterpretacijom tradicionalnih tema, koja je oživjela prostor s novim umjetničkim značenjem. Kritičari su tvrdili da suvremena estetika narušava povijesni integritet crkve i potkopava njezinu vjersku baštinu.

Unatoč kontroverzi, Anastasis je ostao izložen, uz podršku šire inicijative muzeja za integraciju suvremene umjetnosti u povijesne prostore. Ova rasprava istaknula je važna pitanja, uključujući ravnotežu između očuvanja povijesne autentičnosti i poticanja suvremene umjetničke inovacije, ulogu svetih prostora u izlaganju suvremene umjetnosti, kako bi javne institucije trebale upravljati napetostima između umjetničke slobode i kulturnog očuvanja.

Projekcija suze

Odmah ispred Anastasis u istoj kapeli smjestila se neupadljiva Nuurova instalacija koja se zove Naše. Riječ je o projekciji suze koju je osušio na staklenoj pločici. Ljudske suze sadrže sol, koja prilikom sušenja stvara kristale. Sol se također nalazi u kamenu, staklu i moru, podsjećajući nas da smo dio veće svjetske tuge i radosti. U suštini, Oude Kerk nije samo pozadina, već aktivni sudionik izložbe, koji poboljšava i produbljuje utjecaj Nuurovog umjetničkog istraživanja sumnje kao pokretača promjene.

Kapela Sv. Groba s kontroverznim radom Anastasis

Nuurova izložba u Oude Kerku je izvanredan primjer koji ukazuje kako se naslijeđe i suvremena umjetnost mogu ispreplesti bez narušavanja kulturne i duhovne vrijednosti sakralnog prostora, mijenjajući percepciju duhovnosti i povijesti kroz novi sloj čitanja arhitekture i prostora.

Naslov izložbe sugerira prijelaz iz stanja sigurnosti (sudbine) u stanje propitivanja (sumnje), što se usklađuje s Nuurovim umjetničkim pristupom - gdje materijali, značenja i iskustva nikada nisu fiksni, već su otvoreni za reinterpretaciju. Naslov »Kad sudbina postane sumnja« kao i sama izložba također odražava šira filozofska pitanja: Možemo li vjerovati vlastitim percepcijama? Je li povijest toliko fiksna koliko vjerujemo? Kako se mjesta vjere i povijesti razvijaju u suvremenom kontekstu?

U konačnici, postavljanjem ove izložbe u Oude Kerk, mjesto koje je tradicionalno povezano sa sigurnošću (vjerska vjera, povijesna kontinuitet), Navid Nuur se poigrava sa paradoksom sumnje. Crkva, simbol stabilnosti, postaje prostor nesigurnosti i propitivanja - odražavajući njegovu temeljnu umjetničku filozofiju.

Dok sam lutala hodnicima i kapelama ove impozantne crkve, nisam mogla a da ne razmišljam o transformaciji Oude Kerka. Nekada sveto mjesto gdje su mornari molili za sigurno putovanje, razvilo se u utočište umjetničkog istraživanja, prihvaćajući suvremene interpretacije duhovnosti i kreativnosti. Unatoč svojoj novoj ulozi, suština crkve ostala je netaknuta - njezini su zidovi, svjedoci stoljeća pobožnosti i promjena, i dalje pružali prostor za razmišljanje, iako u drugačijem obliku.

Nuurova instalacija u prostoru: Hodnik oblačnog znoja

Ovo neočekivano otkriće potaknulo me na razmišljanje o fluidnosti vremena i prostora. Oude Kerk nije samo relikt prošlosti, već živo biće koje se prilagođava i redefinira u svakom razdoblju. To je dokaz spremnosti grada da oda počast svojoj povijesti, a istovremeno hrabro prigrli budućnost. I u tom trenutku, stojeći u prostranom interijeru ove crkve s jednim od najvećih drvenih svodova u Europi, osjetila sam duboku povezanost s oboje - zadivljena njezinom prošlošću i inspirirana njezinom sadašnjošću.

Najveći drveni svod u EU-u iz 16. stoljeća