Spašavanje klime je i spašavanje Zemlje i civilizacije

Vijest nije senzacionalna, ali jest znakovita kad se radi o klimatskim promjenama. Vatikan je prošlog tjedna predstavio novi obred - svećenici će moći slaviti misu koja poziva katolike da se brinu za Zemlju. Nova "Misa za skrb o stvorenom svijetu", koju su pripremila dva vatikanska ureda, omogućava svećenicima da mole kako bi se katolici "s ljubavlju brinuli" za stvoreno i "naučili živjeti u harmoniji sa svim bićima". Prethodni papa Franjo bio je prvi čelnik Katoličke Crkve koji je prigrlio znanstveni konsenzus o klimatskim promjenama. Pozivao je svjetske nacije da smanje svoje emisije stakleničkih plinova u skladu s Pariškim klimatskim sporazumom iz 2015. godine. "Papa Lav očito će nastaviti s tom pastoralnom i građanskom brigom", rekao je velečasni Bruce Morrill, isusovac i profesor s američkog sveučilišta Vanderbilt.

Zamke interesa

Ovakav stav Vatikana na svoj način upozorava kako je stanje s klimom i više nego alarmantno, pa je svaki apel na razum, makar i kroz molitvu za spas našeg planeta, itekako dobrodošao i poticajan u širem kontekstu svega što se događa s klimom i ljudima. Događa se doista svašta, od objašnjivog do neobjašnjivog, ali u svakom slučaju vrlo upozoravajućeg da se s klimom nešto zbiva što nije baš ugodne naravi, naprotiv više je neugodno, problematično i katastrofično. Kako se god uzme, mnoštvo je faktora koji baš ne ulijevaju nadu da ćemo ubuduće izbjeći ekstremne toplinske valove, olujna tornada i uragane, beskrajne kiše ili beskrajne suše u svijetu u kojem zapravo klima i politika nikako da nađu zajednički jezik, nekakav dugoročno održivi dogovor na dobrobit svih nas koji još vjerujemo da nije sve izgubljeno.

U tom i takvom, širem i dubljem kontekstu, dramatično zvuče zvona na uzbunu od strane uglednih klimatologa, znanstvenika kojima je klima poziv i prioritet i dakako ekoloških udruga kojima je klimatska ugroza poticaj za sveopći aktivizam koji se tu i tamo lako pretvara u nasilne ispade umjesto mirnog izvikivanja parola o ugroženosti planeta Zemlje koji konstantno gubi zelenu, a dobiva smeđu, pa i crnu boju, na korak do sveopće propasti.

Upravo zato, da nastavimo u dramatičnom tonu, spašavanje klime ujedno je i spašavanje Zemlje i u konačnici spašavanje civilizacije. Pritom, koliko god se stare kontroverze sučeljavaju s novim izazovima (ali i argumentima), pohvalno je što još nije sve izgubljeno, naprotiv, sve te silne konferencije o klimi (COP-ovi i druge), razgovori, dogovori, deklaracije, programi i planovi ako ništa drugo bar održavaju problematiku klimatskih promjena aktualnom i stalnom temom. I to unatoč povlačenju SAD-a iz Pariškog sporazma i Trumpova odbacivanja svakog ograničavanja koje bi štetilo američkoj težnji za globalnom ekonomskom dominacijom u sve brutalnijem sukobu sa sve snažnijom Kinom. Trumpa u tom kontekstu treba razumjeti, jer Kina je protivnik koji još i gore od SAD-a na klimatske promjene gleda tek kao na usputnu nevolju dok punom parom gazi prema prvom mjestu na top-ljestvici najrazvijenijih (BDP i ostalo) zemalja svijeta, dok im za vratom puše (i SAD-u i Kini) ekonomsko čudovište zvano Indija, također bez puno zamaranja oko zagađenja atmosfere, obuzdavanja globalnog zatopljavanja i inih "popratnih sadržaja". Čini se da je i klima zaglavila u zamci političkih interesa s ekonomskim predznakom.

U pozitivne aspekte kad se radi o klimatskim promjenama i pokušajima da se izbjegne najgore spada i nedavna obznana iz Ujedinjenih naroda u kojoj stoji kako je gotovo 200 država svijeta postiglo dogovor da će povećati proračun UN-ova tijela za klimu za iduće dvije godine za deset posto. Novac zasad UN-u nije problem, iako SAD, odnosno Trump, i o tom pitanju prijeti da neće verificirati taj ni sve druge sporazume koji traže povećana financijska ulaganja vezana uz saniranja klimatskih problema. Dobro se u tom smislu zapitati može li UN biti uspješan u klimatskoj politici ako je nemoćan zaustaviti sukobe i ratove.

U međuvremenu svjedočimo nimalo optimističnom stanju potkrijepljenom neupitnim dokazima izvučenim iz kompetentnih istraživanja. Između ostalog, zvona na uzbunu zvone i zbog evidentnog, katastrofalnog pada u populacijama divljih životinjskih vrsta u pola stoljeća. Pčele već nestaju, a uskoro bismo mogli ostati i bez desetaka i stotina ptičjih vrsta zbog klimatskih promjena na kakve se ne mogu prilagoditi. Zvona na uzbunu odavno zvone i zbog Arktika, koji bi u sljedećih nekoliko godina mogao ostati bez leda. Austrija će ostati bez ledenjaka u idućih 50 godina, alarmantan je porast smrtonosnih udara munja u Indiji, priobalnim gradovima prijeti povećanje razine mora, a čak je i Antarktika kao posljednje utočište leda i snijega sve ugroženija toplim morskim strujama, poremećajima u magnetskim polovima i ozonskim rupama iznad kontinenta.

Ukupno uzevši, ponavljanju klimatskih ekstrema svjedočimo i ovog ljeta u nizu zemalja svijeta. Pritom rapidan porast temperatura upućuje na mogućnost da globalno zatopljavanje ulazi u novu opasnu fazu. Toplinski valovi posljednjih su godina uobičajena pojava u Europi, čak u tolikoj mjeri da je Italija prisiljena na krizne mjere kojima zabranjuje rad na otvorenom, a Francuska zatvara škole. I onda nakon višednevnih paklenih vrućina, uslijede olujna nevremena, kiše i poplave, vjetrovi i tuča veličine manjeg kamenja, s golemim štetama pa i ljudskim žrtvama, da bi u idućoj fazi drugi, treći, četvrti toplinski valovi nastavili tamo gdje je stao onaj prvi. Srećom da Hrvatska još nije izložena takvim krajnje tragičnim učincima klimatskih promjena kao neke druge europske zemlje, premda se i na domaćem terenu, Jadranu i u kontinentalnoj Hrvatskoj sve češće događaju vremenske nepogode s katastrofalnim posljedicama.

Uglavnom, čini se kako skeptici ipak gube bitku s onima koji ne dvoje da se klima mijenja i da je osim prirode same (kozmički ciklusi, magnetsko polje, utjecaj Sunca, uobičajeni geofizički procesi kroz povijest Zemlje i dr.) za remećenje klimatske ravnoteže kriv i čovjek. U kojoj pak mjeri, o tome se i dalje raspravlja.

Kad se sve zbroji i oduzme, uputnim se čini završiti ipak u optimističnom tonu. Da, klimatske promjene nedvojbeno su golem izazov za floru i faunu i za ljude, za planet Zemlju općenito, kao i za ukupnu civilizaciju u kojoj živimo i sve teže preživljavamo jer nam se nad glavama, osim prirode koja uzvraća udarac, nadvija i sjena nekih drugih katastrofa (sukobi, ratovi, nuklearna ugroza...) koje bi nas mogle odvesti u propast mnogo prije nego podivljala klima. I tu je sad, u cjelokupnom kontekstu, najmanje što nam treba širenje straha, medijski klimatski senzacionalizam i sumanuta predviđanja kojekakve apokalipse uključujući i onu klimatsku. Pritom obvezatno trebate (ako već niste) pročitati jednu pametnu, poučnu i poticajnu knjigu - "Nije kraj svijeta" Hannah Ritchie, škotske podatkovne znanstvenice i promotorice znanosti. Ritchie, naime, pišući o problematici ovodobnog svijeta, razbija mitove o klimatskim promjenama i nudi rješenja kako bismo mogli i trebali spasiti svoj planet.

Tragovi opstanka

Konkretno, Ritchie u uvodu svoje knjige piše: "Postalo je posve uobičajeno djeci reći da će umrijeti od posljedica klimatskih promjena. Ako ih ne dohvati toplinski val, onda će šumski požar. Ili uragan, poplava ili masovna glad. Zvuči nevjerojatno, ali mnogi od nas djeci pričaju ovu priču i jedva da trepnu. Zato valjda i ne iznenađuje da većina mladih ljudi zamišlja vlastitu budućnost ugroženom. Rezultat je intenzivan osjećaj tjeskobe i straha zbog onog što nam planet sprema." Doista, teško da je netko mogao dati bolju detekciju stanja oko klimatske situacije danas. I onda na kraju Ritchie optimistički poentira te između ostalog piše: "Održivost je najvažniji orijentir čovječanstva. Moramo se pobrinuti da sadašnje generacije imaju priliku za dobar i kvalitetan život, te smanjiti ljudski utjecaj na okoliš kako bi buduće generacije imale iste (ili bolje) mogućnosti za život, dok svijet divljih životinja uz nas može napredovati. Tako izgleda idealan svijet. (...) Vjerujem da možemo biti generacija koja zadovoljava potrebe cjelokupnog čovječanstva i pritom ostavlja okoliš u boljem stanju od onog u kojem smo ga zatekli."

Drugim riječima, dvije su nam opcije prije katastrofe: zaustaviti negativne promjene i prilagoditi se održivoj klimatskoj budućnosti. To možemo, no pitanje je koliko to želimo.

Uz ovo valja se podsjetiti i Jacquesa Yvesa Cousteaua, koji je ovako zborio: "Čovjek je u 20. stoljeću vjerojatno Zemlji napravio više štete nego u njezinoj cijeloj povijesti." Krajnje je vrijeme da prekinemo taj crni niz koji smo kao civilizacija nastavili i u ovom našem 21. stoljeću. Jer "ako slijedimo prirodu kao vođu, nikad nećemo zalutati", upozoravao je Ciceron imperatora Julija Cezara. No Cezara je više od klime/prirode mučila politika. Znamo kako je završio...