Političko nasilje rizična je aktivnost kojom građani mogu puno izgubiti

U društvenim se znanostima političko nasilje obično definira kao primjena nasilja za postizanje političkih ciljeva. Ta definicija zapravo je jako široka, jer obuhvaća različite oblike nasilja, u rasponu od verbalnog nasilja poput govora mržnje do različitih oblika nanošenja fizičke štete - navodi dr. sc. Tomislav Pavlović s Instituta “Ivo Pilar”, te dodaje:

Tomislav Pavlović

- Definicija obuhvaća i primjenu nasilja za različite političke ciljeve, u rasponu od poticanja različitih društvenih promjena do njihova sprječavanja. Osim toga, na umu treba imati i da nasilje mogu primjenjivati pojedinci ili manje grupe prema društvenom ili političkom sustavu, primjerice u obliku terorističkih napada, ali i politički sustavi prema pojedincima, grupama ili drugim političkim sustavima, primjerice u obliku genocida.

Kakva je povezanost aktivizma i političkog nasilja?: Aktivizam se u društvenim znanostima definira kao političko djelovanje u okviru normi političkog sustava - dakle, kao nenasilno djelovanje u skladu sa zakonom. Iako istraživanja pokazuju da su osobe sklonije aktivizmu ujedno i sklonije političkom nasilju, takav je zaključak u pravilu posljedica metode obrade podataka.

Suvremeniji pristupi obradama podataka jasno pokazuju da postoje bar dvije vrste aktivista: aktivisti koji podržavaju isključivo nenasilno djelovanje i aktivisti koji podržavaju bilo kakvo djelovanje - njih obično ne zovemo aktivistima, nego radikalima. Na prosvjedima najčešće opažamo mješavinu aktivista i radikala koji smatraju da još uvijek situacija nije dovoljno ekstremna za nasilno djelovanje. Iz toga je vidljiv i potencijal aktivizma za prevenciju političkog nasilja - dok se ne iscrpe nenasilne metode djelovanja, ni radikali se neće koristiti nasiljem. Naravno, uvijek postoji i mali udio osoba koje su zainteresirane djelovati isključivo nasiljem, no takve osobe nije primjereno zvati aktivistima.

Kako dolazi do političkog nasilja? Imaju li glavnu ulogu obilježja pojedinaca ili društvenog konteksta?: Postoji velik broj teorijskih modela političkog nasilja. Primjerice, Clark McCauley i Sophia Moskalenko, profesori s američkih sveučilišta s kojima sam imao priliku više puta surađivati, u svojem radu iz 2008. opisali su različite načine kojima pojedinci postaju skloni političkom nasilju, od kojih se neki zasnivaju na individualnim odrednicama i iskustvima, a drugi na grupnim.

Primjerice, netko može postati sklon političkom nasilju jer je njemu ili njoj, ili nekoj grupi kojoj pripadaju, određena grupa nanijela nepravdu. Drugi se mogu pridružiti nekoj umjerenoj i nenasilnoj grupi i nakon nekoliko tjedana ili mjeseci, kad se osoba već sa svima sprijatelji i ta grupa postane važan dio njezina identiteta, grupa može početi primjenjivati političko nasilje. Neki se pak namjerno učlanjuju u ekstremne grupe jer očekuju adrenalinsku avanturu i priželjkuju kaos. Neki to rade zbog ljubavi - osobno nisu simpatizeri nasilja, no netko tko im je blizak član je nasilne grupe pa njemu ili njoj “pomažu” ne bi li ostali bliski s tom osobom.

Iz tih primjera vidimo da čak i u “individualnim” mehanizmima grupni procesi imaju važan utjecaj, što nije neobično jer neki političko nasilje smatraju jednim od oblika kolektivnih akcija, a nema kolektivnih akcija bez kolektiva i namjera ostvarivanja kolektivnih ciljeva. Drugim riječima, iako individualna obilježja dijelom određuju hoće li osoba sudjelovati u političkom nasilju, nikako ne smijemo zanemarivati ulogu društvenog konteksta i grupnih fenomena.

U kontekstu grupnih fenomena također je moguće identificirati neke od načina kojim pojedinci kao članovi grupa postaju simpatizeri političkog nasilja. Primjerice, u psihologiji je poznato da okruživanje istomišljenicima vodi do ekstremnijih odluka, zbog čega je važno da timovi budu koliko-toliko raznoliki, a ne da se bezuvjetno podržavaju u svemu. Ako se članovi neke grupe bezuvjetno podržavaju ili se boje suprotstaviti, veća je vjerojatnost da će doći do agresije prema drugoj grupi ako neki od članova na vodećim pozicijama takvo što predloži.

S druge strane, neke grupe mogu svoj status u društvu smatrati ugroženim. Ta ugroza može biti materijalna, poput objektivnog gubitka radnih mjesta, ili nematerijalna, poput osjećaja da se društvo mijenja ili gazi po njihovim vrijednostima. Neki posebice izdvajaju i sigurnosne prijetnje - osjećaj straha članova neke grupe za vlastitu dobrobit i preživljavanje. Što je doživljaj prijetnje snažniji, to je kohezija unutar grupe jača. I baš kao što se ugljik pod pritiskom i visokom temperaturom pretvara u puno tvrđi dijamant, inače nenasilne grupe pod prijetnjama se mogu pretvoriti u objektivnu opasnost nacionalnoj sigurnosti.

Pritom nas novija povijest uči da osoba ne mora samostalno doživljavati prijetnju da bi odlučila sudjelovati u političkom nasilju - može to činiti iz solidarnosti prema članovima grupe kojoj pripada, a koje smatra potlačenima i bespomoćnima. Neke pak grupe nasilno djelovanje predstavljaju kao svoje jedinstveno obilježje ili pokazatelj da su spremne ići “korak dalje” da bi zaštitile ono što je važno, iako to često znači i preoteti ono što im ne pripada. Postoje i nasilne grupe koje su nastale podjelom nenasilnih grupa nakon neuspješnih pokušaja nenasilnog političkog djelovanja. Vjerojatnost za to posebice je velika ako nenasilno djelovanje dočeka snažna represivna reakcija. Konačno, ne treba zanemariti ni ulogu postojanja međugrupnih emocija poput ljutnje, prijezira i gađenja, kao i uvjerenja da umiranjem za političke ciljeve postajemo vrijedni divljenja, odnosno mučenici koji su život dali za određene vrijednosti.

Dakle, postoje različiti načini kojima osobe mogu postati simpatizeri ili sudionici u političkom nasilju, koji se najčešće preklapaju. To znači da i unutar nasilnih grupa imamo različite osobe, koje najčešće obnašaju različite uloge - dok neki preferiraju frontu, drugi se bave logistikom i organizacijom, a treći financijama. Iako i za odabir tih uloga individualna obilježja mogu biti važna, opet se moramo zapitati zašto bi se pojedinci uopće aktivirali i grupirali ako ih ne veže nikakav zajednički cilj, odnosno vrijednost.

Kako Hrvati gledaju na političko nasilje?: Na Institutu “Pilar” smo pod vodstvom prof. dr. sc. Renate Franc u okviru projekta Motivacije i barijere za kolektivne akcije (MOTIKA), koji financira Hrvatska zaklada za znanost, proveli polustrukturirane intervjue sa šezdesetak odraslih građana Republike Hrvatske s temom različitih oblika zajedničkog djelovanja građana, pri čemu smo postavili i nekoliko pitanja o političkom nasilju. Građani su općenito izrazili negativne stavove o političkom nasilju, koje su definirali s pomoću različitih oblika nanošenja tjelesne štete, oštećivanja imovine te prijetnji i verbalnih napada. Općenito možemo zaključiti da se političko nasilje razmatra kao opcija djelovanja samo u iznimnim situacijama, što je u skladu s već opisanim načinima razvoja simpatija prema političkom nasilju. U prethodnim anketnim istraživanjima također je utvrđeno da Hrvati prosječno ne podržavaju političko nasilje i da preferiraju sudjelovanje u nenasilnim oblicima političkog djelovanja.

Postoje li neke metode sprječavanja političkog nasilja i koliko su se one pokazale efikasnima?: Iako postoji mnogo izvještaja o pripremi ili provedbi različitih programa s ciljem prevencije političkog nasilja, njihova je efikasnost rijetko vrednovana eksperimentalnim istraživanjima. Iako je nedavna metaanaliza ukazala na potencijal preventivnih programa, potrebna su daljnja istraživanja kako bi se ti programi proširili i prilagodili pojedinom društvenom kontekstu. Drugim riječima, mi možemo u preventivnim programima isticati neugodne posljedice političkog nasilja te upozoravati na postojanje i efikasnost različitih nenasilnih oblika djelovanja. I da, time možemo bar kratkoročno ublažiti nečiji pozitivan stav o političkom nasilju. No što ako osoba odluči djelovati kako smo ju naučili, recimo, pokuša kontaktirati neku instituciju, no dobije neprimjeren i nepravedan odgovor? Što ako se osoba tada obrati nekom na nadređenom položaju, no ponovno dobije odbijenicu bez razmatranja? Ako znamo da postoji bar dvanaest načina razvoja podrške političkom nasilju i da se ne odnose svi na pojedinca i njegovu mikrookolinu, postaje jasno da nije opravdano svu odgovornost za političko nasilje prebaciti na građane. Isto vrijedi i za prevenciju.

Kao što neki teoretičari ističu, političko nasilje rizična je aktivnost kojom građani mogu puno izgubiti, pa bi bilo vrlo iracionalno upuštati se u takvo djelovanje uz potpuno funkcionalne i pravedne institucije. Što se građani osjećaju ugroženijima i nezaštićenijima uz postojeće institucije, veća je vjerojatnost da će neki pokušati uzeti pravdu u svoje ruke i djelovati mimo njih te unatoč najboljim namjerama za vlastitu grupu napraviti štetu o kojoj će se u društvu godinama pričati.