Nejednakosti i siromaštvo postaju strukturni problem

Najnovija mantra Vlade je da je problem stanovanja zajednički europski problem što je retorika kojom se relativizira odgovornost za situaciju u Hrvatskoj. Godinama se zatvaralo oči pred rastom cijena, štoviše još se i dolijevalo ulje na vatru kroz programe koji su poticali potražnju umjesto ponude od čega su koristi imale banke, agenti i država, a da bi se sad odjednom probudili i počeli pričati o priuštivom stanovanju - jer o tome priča cijela Europa. Vlada sada ide nizom mjera, od poticanja ljudi da iznajmljuju prazne stanove, poticanjem dugoročnog najma, pokušava se pokrenuti investicijski ciklus s lokalnim jedinicama da se grade stanovi za jeftini najam, i kad se sve to u nacionalnom planu stambene politike pobroji, to su tisuće stanova koji bi se na ovaj ili onaj način trebali sliti na tržište u nekom periodu. Mjerama se, kaže potpredsjednik Vlade Branko Bačić, želi barem zaustaviti rast cijena, jer teško da će baš doći do njihovog pada. To nam, na koncu, s obzirom na to da smo duboko zaglibili u ciglu i beton, više ni nije u interesu. Nešto se dakle počelo pokretati, iako teško da će se sve i realizirati, a struka već o svemu skupa govori s debelom zadrškom.

Pitanje je, međutim, što se radilo do sada i zašto se uopće dozvolilo da cijene ovoliko narastu. Jer cijene su inertne i ljepljive, i kad jednom dohvate neku razinu teško će se više spustiti. Sada se sve skupa želi prikazati i kao »zajednički europski problem«, kao problem koji dakle imaju i drugi u puno razvijenijoj Europi, a ne samo mi. Valjda se računa na to da će odgovornost, ako se podijeli, izgledati manja. U Hrvatsku je međutim u periodu tranzicije i kasnije ušlo tko zna koliko i kakvog kapitala koji je kupovao što je mogao i gradio kako hoće, dižući »usput« cijene nekretnina i za domicilno stanovništvo. Onaj tko je na tržište ušao naknadno i isključivo na strani potražnje, zatekao je previsoke cijene. U međuvremenu porasla je inflacija jer sve uvozimo, a uvezli smo i euro, prije svega iz političkih razloga. Uz to, previše se oslanjamo na turizam koji isto sve uvozi, a zbog turista i dodatno rastu cijene. To su ekonomski trendovi koji su posljedica političkih odluka. Kupovna moć potom je dodatno pala, pola zaposlenih prima plaću od oko tisuću eura, s čim je teško i preživjeti, a kamoli kupiti neko kapitalno dobro. Za kredit i za najmanji stan treba puno veća plaća, što znači da si više od pola Hrvatske ne može priuštiti krov nad glavom.

Ministar Bačić priča o povratu PDV-a, no ta mjera za ljude koji ne mogu ni pristupiti kreditu zbog preniske plaće uopće »ne igra«. Sve su to sistemski i makroekonomski problemi generirani dosadašnjim izborom javnih politika. I sada bi ih opet trebale riješiti javne politike. Imamo li ih? Onaj tko ih kreira, a to je Vlada, prvo bi trebao imati svijest o tome da ovolika nejednakost gdje si recimo bankarski menadžeri isplaćuju sve veće bonuse, a radnici i u tom iznimno profitabilnom sektoru rade za malu plaću – nije normalna. Ako se pred tim zatvara oči, sve drugo je kozmetika. Isto tako, u Vladi bi trebali smoći političke snage i odgovornosti pa priznati da nejednakost i siromaštvo postaju strukturni problem. Koji se ne može rješavati parcijalnim mjerama. Imamo problem struktura i pogrešnog ekonomskog modela. Ako se međutim postavi pitanje o teškom životu zbog visokih cijena u dućanima, do visokih cijena nekretnina, onda se iz redova vladajućih uvijek dobije sličan odgovor – imamo mjere za »naše najranjivije skupine«, za »naše najugroženije građane«… Iako se u tim »skupinama«, nažalost, prepoznaje sve više građana. Ako se pak stalno ponavlja da imamo cijene za najugroženije, socijalnu pomoć za siromašne i stanove za one koji ih si ne mogu priuštiti, onda je od takve retorike do alanfordovske logike o plaži za bogate i siromašne - samo jedan korak. Pa nije valjda poanta u tome da se pitanje socijale petrificira, uzima zdravo za gotovo, da se legitimira njeno postojanje, jer, kao, živimo u kapitalizmu, pa je »normalno« da ima i siromašnih, već valjda treba težiti tome da se siromaštvo iskorijeni na jedini način na koji je to moguće i pravedno, a to je da svatko može pristojno živjeti od svog rada. Onda će si svatko sam moći priuštiti nužna dobra.

Bez toga, govoriti o priuštivosti nekonzistentno je i bespredmetno: ona se pretvara tek u novogovor koji služi kao smokvin list za prikrivanje problema i nesposobnosti. Drugim riječima, nije valjda cilj poticati ili tolerirati nejednakosti i onda ih »rješavati« parcijalno i odozgo, palijativom i socijalnim mjerama za one kojima je uistinu najteže. Teži se valjda imati ekonomiju takvu da svi mogu živjeti od svog rada, da svatko »uključuje« sam sebe, kroz rad i aktivnost. Govorimo, naravno, o srednjem sloju, koji se kod nas urušio. No, na pitanje što s ljudima koji si ne mogu priuštiti stan jer im je plaća premala, a njih je, dakle, sve više, Bačić odgovara da će se za njih graditi socijalni stanovi. I onda opet ta retorika koja kao da ima tendenciju opravdati siromaštvo, ili ako nema, onda se to nesvjesno čini. Uvriježilo se govoriti o socijalnim skupinama, pa se pitanje nejednakosti udomaćuje već u govoru, a kad se udomaći u govoru, onda će se vjerojatno lakše prihvatiti i u životu. Radi se na tome da se ogromne nejednakosti počinju prihvaćati kao nešto normalno.

Da se razumijemo, ne da bi socijalne politike trebalo biti manje, nego više: samo društvo jedan je socijalni konstrukt. Socijalna politika, štoviše, ne treba biti uska i parcijalna, ona nije samo jedna od politika, već svaka politika - monetarna, fiskalna, industrijska, svaki sektor, svako ministarstvo, sve mora biti prožeto socijalnim kriterijem uvećanja društvenog blagostanja. To je pitanje svjetonazora, ekonomske i političke teorije i filozofije. Opcija koja misli da to nije posao države, zalaže se za užu državu koja brine o obrani i sigurnosti, a ekonomiju prepušta tržištu, uz ovakve pojedinačne intervencije kroz prizmu parcijalne socijalne politike. I to je legitimno, ako se to komunicira kao program. Kejnezijanska, međutim, država blagostanja, ne znači rastrošnu državu, već državu koja pitanja ekonomije tretira kao dio svoje političke odgovornosti. Javne politike uključuju ekonomske politike, i u tom smislu standard građana nije samo pitanje tržišta, nečije dobre volje ili dobrog srca.