Nesavršenosti demokracije njen su sastavni dio

Lokalni izbori su prošli, ukazavši na nekoliko činjenica. Izlaznost je porazno niska, sve je niža, što znači da se smanjuje interes građana za politiku i za to tko će obnašati javne dužnosti i u njihovo ime upravljati. Govori se o tome da treba uvesti obavezno glasanje, tojest novčane kazne za one koji na izbore ne izađu i ne ispune svoju građansku dužnost. No, to se ipak ne čini, a i pitanje je može li se demokracija braniti nedemokratskim sredstvima. Slaba izlaznost može se pak tumačiti ne samo nezainteresiranošću, nego i nekom vrstom razočaranja, pa i revolta koji može proizlaziti iz nezadovoljstva općim stanjem u društvu, ekonomiji i slično, te krizom povjerenja. Kada se pogleda i koliko tih jedinica ima i kolike su plaće (grado)načelnika i ostalih u tom zapovjednom lancu, neovisno o veličini općine/grada i stupnju odgovornosti i obimu posla, moguće je da su građani i time nezadovoljni. Nitko ne kaže da bi dužnosnici trebali biti potplaćeni - upravo suprotno - ali bi teritorijalni ustroj trebao biti logičniji i više na realnosti utemeljen. A realnost je takva da je građana sve manje, a dužnosnika onda, u relativnom omjeru, sve više. Smanjuje se i broj velikih gradova jer broj stanovnika pada. Sustav usporava, baza je sve tanja, ali konstrukcija ostaje ista. Znamo kako to u mehanici završava. O toj temi se više ni ne govori, niti se uopće traži mogućnost da se nešto mijenja. Kao da postoji prešutni konsenzus. I onda ispada da sustav postaje sam sebi svrha i da svim političarima - bez obzira na boju i predznak - odgovara njegova nabujalost. Jer, kao što je nedavno rekao jedan analitičar, to je natječaj za petstotinjak dobro plaćenih radnih mjesta. Istina, tako je, no s druge strane, to da je riječ o radnim mjestima ne bi trebala biti sramota, niti bi od toga trebalo bježati. Riječ je o odgovornom javnom poslu (barem bi u teoriji takav trebao biti) za koji se ljudi natječu u vjeri da će ih birači prepoznati kao sposobne i poštene, adekvatne da ga obavljaju. Pretpostavlja se s druge strane da će i građani u tome rado participirati jer imaju priliku, pravo, interes, dati glas onome u koga imaju povjerenje da će posao raditi pošteno i u javnom interesu. Svi imaju pravo glasa i svi mogu utjecati. Zašto je onda sve manje onih koji svoje pravo koriste? Dio ljudi vjerojatno pretpostavlja i da će, tko god dobio vlast, sve ostati isto. Pa stoga ostaju kod kuće. A ako ćemo o plaćama, ima i tu nešto, jer su primjerice plaće lokalnih dužnosnika, pa i najmanjih općina, veće od onih profesora i liječnika, koji su također u javnom sektoru, a kamoli kada se usporede s dijelom iznimno potplaćenih poslova u privatnom, bez obzira na stručnu spremu.

Polovica zaposlenih je pak na plaći od oko tisuću eura. I imaju osjećaj da u eri rastuće inflacije i sve većih cijena nikoga za to nije briga. U Americi je rast cijena na vlast doveo Trumpa, iako, jasno, uz ekonomiju, puno je bilo i ideologije. Pa dio tamošnjih poduzetnika koji su se poveli ideologijom sada lupa glavom jer je nova administracija pokrenula procese koji su upravo njih, male poduzetnike, izravno nagazili. Moguće je i da se odlazak na biralište kod nas izbjegava i jer se glasanje sve više počinje doživljavati tek kao »pomoć« nekome da se zaposli. A to je jako loše i može biti pogubno za demokratski proces ako ga građani počnu na taj način percipirati. Jer, participacija građana u što većem broju smisao je demokracije i izabranoj vlasti daje legitimitet. No, političari daju i dodatnog materijala za sumnju. Neki govore o plebiscitarnoj podršci, a govoriti o plebiscitu, a biti izglasan od strane svega četvrtine ili trećine birača, također nije realno. Neki sve pravdaju i time da kandidati očito nisu dovoljno zanimljivi ni motivirajući da bi potakli veći broj građana da uopće dođu na biračko mjesto. Tako se sistemski problem podvlači pod subjektivni dojam. Biračko tijelo onda u velikom postotku apstinira, a vlast je zadovoljna da je zadobivena, makar i temeljem niskog postotka izlaznosti. No, umjesto da propita sam sebe, taj »trade off« sustav »malo dajem – malo tražim« nekritički ide dalje… Kada se pak govori o hipertrofiranom ustroju, nije najgore ni to da je financijski sve manje održiv: problem je što sve više pati funkcionalnost jer se javne usluge usitnjavaju do razine da se negdje nepotrebno preklapaju, a negdje su nedostupne. Dakle, od funkcionalnosti treba krenuti jer iz nje proizlazi (ne)uspjeh javnog posla. Nije cilj sustav spiralno sažimati. Treba težiti ekspanziji, rastu, ali ona ne može biti ovako asimetrična. I poslodavci često potežu ovo pitanje, tražeći da se javni sektor smanji zbog poreznih davanja, no oni istupaju tek kao interesna skupina. A na izbore ne izlaze, niti trebaju izlaziti interesne skupine, već pojedinci. Porezi su prihodi iz kojih se financiraju nužni i vrijedni javni rashodi, investicije, socijala, projekti. Pa nije cilj fiskalno se skupljati, nego efikasno upravljati. I nije porezna stopa jedino što porezni obveznik vidi: prije svega gleda na kvalitetu života, ima li dovoljno vrtića, škola, zdravstvenih ustanova, i postoji li pravedan okvir unutar kojeg može živjeti, raditi i funkcionirati. A o tom se sveobuhvatnom okviru sve manje govori. Rastu nejednakosti, asimetrije, nelogičnosti, koje sve više nagrizaju proces. Ali, recimo, jača militarizacija. Uvodi se obvezni vojni rok, uz povlastice i poticaje za što veći angažman u tom sektoru. Problematično je to na više razina. Jer, javno dobro je širok pojam. Vojska, obrana, jest među temeljnim javnim dobrima, no tu su i zdravstvena prava, ekonomska prava, pravo na stanovanje, rad, sve je to u ustavu zapisano. Iako, istina, ne možeš primjerice nekoga tužiti jer nisi dobio posao ili jer ne možeš kupiti stan. Ali, možeš se iseliti. Ili imati na primjer »priziv savjesti« kada treba ići glasati. Problem je sistemski.

O krizi predstavničke demokracije puno se govori, no ta tema nije nova, niti je vrijeme u kojem živimo u tom smislu posebno. Demokracija je na neki način u krizi otkad postoji. No, bolji sustav uistinu još nije izmišljen. Treba reći i da demokracija možda jest nesavršena, ali te nesavršenosti na neki su način i njen sastavni dio. One je, štoviše, čine i otvorenom za promjenu i sposobnom da se mijenja i prilagođava. Demokracija je vladavina naroda i stoga je, unatoč svim svojim nedostacima, demokratski proces iznad svega jer je participativan i uključiv. Svi imamo pravo glasa i to pravo treba iskoristiti. Ono je teško izboreno i ne treba ga uzimati zdravo za gotovo. Propitivali su ga mnogi, sumnjajući u sposobnost raznih grupa ili pojedinaca da donose odluke, pravdajući tako razne autokratske porive. Ima i ideja poput onih da »obični« ljudi »ne mogu sami« jer »nisu dovoljno kompetentni«, »nemaju dovoljno znanja« i slično, pa bi se tobože uvijek trebali oslanjati na mišljenja »onih koji znaju«, takozvanih eksperata... Radi se tu o nekom obliku meritokratskog paternalizma, zagovaranja vladavine eksperata i »eksperata«, čak i pokušaja isključivanja po toj osnovi, što smatram duboko pogrešnim. Svatko može i mora voditi sam sebe, rekao je Antonio Gramsci, dok je Ludwig Wittgenstein u paragrafu 81 Filozofijskih istraživanja prilično jasno postavio retoričko, a duboko humano pitanje: »… i kao da je potreban logičar da bi konačno pokazao ljudima kako izgleda ispravna rečenica«. To je obrana običnog jezika, »običnog« čovjeka, slobode i prava pojedinca da govori, promišlja i odlučuje u svoje ime. Filozof John Dewey govorio je pak o inteligenciji mnoštva (poznata Lipmann-Dewey debata) gdje upravljanju odozgo suprotstavlja demokraciju pod kojom podrazumijeva raznolike evolucijske i društvene ritmove koji nikada nisu usklađeni, s pojedincima koji imaju nagon za otklonom. No, sposobnost društva da preživi ne očituje se u stvaranju uniformnosti, već se održava istovremeno podržavajući sukobljena gledišta i njegovu raznolikost. Dakle, bez obzira na sve rupe i propuste, bez obzira na ograničeni bazen političara i ideja, bez obzira na greške koje već prelaze u sistemske i bez obzira na duboke sumnje koje gajimo, u krhkom okviru demokracije treba participirati. Potrebno je otklanjati razloge koji su do manjkavosti doveli pa educirati, razvijati i poticati kritičku svijest, u čemu je velika i uloga medija. Probleme u koje zapada demokracija treba rješavati, a ne zbog njih otpisivati samu demokraciju.