Četrdeset godina kolektiva Guerrilla Girls

Podsjećamo na čuveni plakat na kojem je ispisano: »Zar žene moraju biti gole da uđu u Met. Museum? - Manje od 5 posto umjetnika u odjelima moderne umjetnosti su žene, ali 85 posto aktova su žene.« Piše to pored ženskog akta čija je glava prekrivena maskom gorile. Figura je temeljena na slici »Velika odaliska« iz 1814. godine francuskog slikara Jeana-Augustea-Dominiquea Ingresa, čije djelo predstavlja odalisku, orijentalnu konkubinu.

Riječ je o glasovitom plakatu iza kojeg stoji anonimni kolektiv umjetnica-aktivistica nazvan Guerrilla Girls, koji je započeo zajednički rad 1985. godine pa se ovih dana obilježava njihova 40. godišnjica. Prolazeći kroz različite muzejske prostorije – pored muških aktova antičke Grčke i gotovo potpunog izostanka golotinje u ranokršćanskim djelima – tek su u rano moderno doba pronašle statistiku koja će dovesti do njihove oštre kritike svijeta umjetnosti. Postavile su pitanje tko smije biti subjekt, a tko objekt u uzvišenim hodnicima najprestižnijih svjetskih umjetničkih institucija.

Guerrilla Girls su anonimna umjetnička grupa koja je osnovana u New Yorku nakon akcije kojom se kritizirala politika Muzeja moderne umjetnosti. Kolektiv svoju pozornost usmjerava na rodnu i rasnu neravnopravnost u umjetničkoj zajednici i društvu općenito. Izrađuje plakate, knjige i jumbo plakate, održava predavanja, daje intervjue, ima javne nastupe i bavi se digitalnim intervencijama. Umjetnice su poznate po svojim »gerilskim« taktikama, poput lijepljenja plakata ili organiziranja neočekivanih izložbi koje izazivaju dijalog i skreću pozornost na društvena pitanja.

Anonimnost članica Guerrilla Girls ključna je za njihov identitet. Nose maske gorila koje simboliziraju njihovu borbu. Kako bi osigurale individualnost u svojim javnim nastupima, članice koriste pseudonime inspirirane imenima poznatih umjetnica, spisateljica i aktivistica kao što su Frida Kahlo, Käthe Kollwitz i Gertrude Stein.

Radeći u raznim medijima, kolektiv izaziva sustave i pojedince koji potiču diskriminaciju i nejednakost u svijetu umjetnosti javnim dijeljenjem podataka i statistika o zastupljenosti žena i umjetnica drugih rasa u komercijalnim i institucionalnim umjetničkim prostorima. Pritom se Guerrilla Girls oslanjaju na uličnu umjetnost i nasljeđe feminističkog aktivizma kako bi pokrenule svoju kritiku svijeta umjetnosti. Guerrilla Girls su se prvo formirale kao odgovor na nedovoljnu zastupljenost umjetnica i umjetnica drugih rasa na velikim izložbama - poput »Međunarodnog istraživanja recentnog slikarstva i skulpture« Muzeja moderne umjetnosti iz 1985. godine, koja je sadržavala radove samo 13 žena i osam umjetnica drugih rasa među ukupno 169 umjetnika. Njihov rad započeo je plakatima po njujorškim četvrtima, a svaki je dijelio šokantne statistike o nedostatku raznolikosti u glavnim njujorškim galerijama.

»Ove galerije ne pokazuju više od 10 posto umjetnica ili nijednu« (1985.) i »Ovi kritičari ne pišu dovoljno o umjetnicama« (1985.) nazivi su radova i izjava napisanih na plakatima podebljanim fontom Futura, prepoznatljivim za kolektiv, izravno implicirajući njujorške galerije i likovne kritičare u isključivanju žena uključivanjem njihovih imena ispod izjava. Uz često antagonistički pristup, Guerrilla Girls poznate su po svom humoru, s djelima kao što su »Prednosti biti umjetnica« ili već spomenuto »Zar žene moraju biti gole da uđu u Met. Museum?«, koja koriste satiru kako bi osudila opresivne strukture koje marginaliziraju umjetnice. Tijekom vremena, odnosi između Guerrilla Girls i umjetničkih institucija bili su na različite načine suprotstavljeni i suradnički, djelujući koliko unutar tih struktura, toliko i protiv njih. Iako se i dalje izravno bave nejednakostima koje omogućuju i konstruiraju institucije, Guerrilla Girls sudjeluju u muzejskim izložbama, provode ankete i studije naručene od strane muzeja te se nalaze u zbirkama muzeja diljem svijeta. Međutim, to nije umanjilo njihovu oštrinu. U svom radu za Venecijanski bijenale 2005., kolektiv je kritizirao gradske muzeje i galerije s radom »Benvenuti alla Biennale Femminista« (2005.), u kojem je istaknut broj djela umjetnica koja se čuvaju u podrumskim skladištima, a ne prikazuju na izložbama.

Njihove intervencije, predavanja i performansi kritiziraju nejednakost u umjetnosti, kulturi i društvu. Umjetnost Guerrilla Girls uključuje plakate, videozapise i instalacije iz stalnih zbirki muzeja kao što su MoMA, Tate Modern i Centre »Georges Pompidou«. Kolektiv je to koji od osamdesetih godina prošlog stoljeća prosvjeduje protiv patrijarhata u umjetničkim institucijama i na umjetničkom tržištu. Njihov poster iz osamdesetih kaže: »Samo četiri njujorške galerije izlažu djela crnih umjetnica. Samo jedna izlaže više od jedne.«

Djelovanje kolektiva Guerrilla Girls upućuje na vječno pitanje žena i umjetnosti. Mogući razlog zašto ima tako malo žena kroz povijest umjetnosti nije u tome što žene imaju manje talenta za umjetnost, niti u tome što su namjerno zapostavljane u povijesti umjetnosti, već u tome što su im kroz povijest davane drukčije uloge, te nije poticano njihovo likovno obrazovanje niti bavljenje umjetnošću. Osim toga, žene koje su se bavile umjetnošću često su svoja djela ostavljala nepotpisanima, a i bavile su se nepostojanim formama umjetnosti, kao što su vezenje i iluminacije. To su često bili uporabni predmeti i osjetljivi su na vlagu i temperaturu, te su mnogi od njih izgubljeni. U srednjem vijeku i renesansi mnoge su žene radile u umjetničkim radionicama, ali djela koja su izlazila iz tih radionica uvijek su bila potpisivana imenom glavnog majstora radionice, a to su uvijek bili muškarci. Osim toga, žene su se često potpisivale samo prezimenom koje su preuzele od supruga, te je tako teško pratiti njihov umjetnički razvoj, a u 18. i 19. stoljeću na djelima mnogih žena potpisi su promijenjeni iz ženskih u muške jer ih je tako bilo lakše prodati.

U srednjem vijeku umjetnice su redovito bile ili iz bogate aristokratske klase ili redovnice. Prve su najčešće radile vezove, a druge iluminacije vjerskih rukopisa. U razdoblju renesanse sve više žena počinje biti međunarodno poznato. To se dogodilo zbog velikih kulturnih promjena toga vremena. Boccaccio je napisao »De mulieribus claris« (»O poznatim ženama«), zbirku od 104 biografije slavnih žena. Baldassare Castiglione piše »Il Cortegiano«, knjigu u kojoj govori o tome kako se i muškarci i žene trebaju obrazovati u društvenim znanostima, te je učinio da ženama bude prihvaćeno da se bave likovnom i glazbenom umjetnošću i književnošću. Zahvaljujući njemu, žene su sad mogle postati školovane umjetnice. Poznatije od njih su Sofonisba Anguissola (aristokratkinja školovana za slikaricu), Lavinia Fontana (učila u očevoj slikarskoj radionici) i Levina Teerlinc (slikarica minijatura). U doba baroka ženama je postalo dopušteno slikati ženske aktove, ali muški akt im je i dalje zabranjen. Najviše slikaju mrtvu prirodu, koja postaje najpopularniji žanr slikarica. Predstavnice baroka su Artemisia Gentileschi, Maria van Oosterwijk i Rachel Ruysch (izvor: Wikipedija).

U osamnaestom stoljeću ženama je u Francuskoj zabranjen ulazak u Akademiju. U Engleskoj su 1768. dvije žene, Angelica Kauffmann i Mary Moser, bile suosnivačice Likovne akademije, ali na portretu osnivača akademije nisu prikazane kao muški članovi, već kao manje vrijedne. Godine 1791. je Salon u Parizu otvorio vrata umjetnicima koji nisu članovi Akademije, te su i žene dobile pravo izlagati svoja djela, a i sve češće su bile primane kao učenice poznatih majstora. U 19. stoljeću žene već postaju priznatije umjetnice. Bave se portretiranjem, realističnim slikarstvom, skulpturom... Neke su postale poznate i u novoj umjetnosti ovog doba – fotografiji. Jedna od najpoznatijih slikarica za vrijeme impresionizma je Berthe Morisot. Statistike do kojih su došle Guerrilla Girls zorno govore o odnosu žena i umjetnosti u 20. stoljeću, što njihovo djelovanje i danas čini aktualnim.