San o europskoj neovisnoj obrani nema utemeljenja u strukturi i tehnici

Na nedavnom samitu NATO-a u Den Haagu Donald Trump je ponovo ukrao šou i bio u središtu pozornosti i Saveza i medija, a izjave koje je pritom davao spektakl su same po sebi. Stalno se pitamo u čemu je zapravo tajna Donalda Trumpa, je li on najveća američka prevara uopće ili najautentičniji predsjednik SAD-a u povijesti. O tim i nekim drugim pitanjima razgovarali smo s dr. sc. Vedranom Obućinom, politologom i teologom iz Rijeke, predsjednikom Centra za međureligijski dijalog u Rijeci.

- Donald Trump je na NATO samitu u Den Haagu ponovo bio u središtu pažnje, potvrdivši svoj status političkog spektakla i figure koja polarizira ne samo Savez nego i svjetsku javnost. Njegov nastup i izjave ponovo su izazvali snažne reakcije, a samit je bio vidljivo prilagođen kako bi mu se izišlo u susret – od skraćenih sastanaka do jednostavne završne izjave, sve s ciljem da se udovolji američkom predsjedniku i istakne američka dominacija unutar Saveza.

Trumpova je »tajna« u njegovoj sposobnosti da se predstavi kao autentičan, izravan i »običan« čovjek, izvan političkog establišmenta. Ta izvedba autentičnosti privlači ogroman broj birača, unatoč (ili upravo zbog toga) njegovim kontroverznim izjavama, skandalima i pravnim problemima. Njegovi pristaše u tome vide dosljednost, spontanost i hrabrost da »kaže ono što drugi ne smiju«, a kritičari upozoravaju da je riječ o pažljivo konstruiranoj javnoj slici koja potkopava demokratsku odgovornost i normalizira ekstremizam. To nije autoritarno, ali je definitivno populistički.

Kritičari Trumpa, osobito iz progresivnih i liberalnih krugova, tvrde da je on oličenje američkog političkog cinizma i »velike prevare« – figura koja se koristi populizmom, dezinformacijama i vlastitim interesima (uključujući poslovne i financijske koristi) kako bi manipulirala javnošću i institucijama. Njegovo ponašanje i retorika često su usmjereni na razbijanje povjerenja u tradicionalne institucije i norme. S druge strane, njegovi pristaše vide ga kao najautentičnijeg američkog predsjednika – nekoga tko ne skriva svoje stavove, ne podliježe političkoj korektnosti i otvoreno zastupa američke interese, čak i kada to znači sukob s tradicionalnim saveznicima ili međunarodnim pravilima.

Trump je istovremeno i fenomen i simptom američkog društva – za jedne simbol autentičnosti i borbe protiv »duboke države«, za druge utjelovljenje populizma, demagogije i političke manipulacije. Njegov utjecaj na međunarodnu politiku, uključujući i NATO, pokazuje koliko je američka politička scena postala nepredvidljiva i koliko su tradicionalni savezi podložni promjenama kada ih vodi netko tko pravila vidi kao pregovaračku polugu, a ne kao neupitnu obvezu. Mislim da u mnogočemu Trump utjelovljuje prosječnog američkog birača. On je narcisoidan, ali uspješan. Demagog koji rješava stvari. No iza svih tih simbola i strasti za i protiv Trumpa najneugodnije je to što doista pokazuje kakve stvari jesu. On nije sanjar i vrlo je jasan da se nalazimo u svijetu realne politike, gdje je moć i dalje najvažnija sastavnica vlasti i države. Oni koji nisu moćni, pate. Oni koji jesu, vode igru. Nema uljepšavanja, floskula, idealizacije, nego samo okrutna istina.

Američki NATO

Još malo o NATO-u. Jesmo li nakon samita u Den Haagu sigurniji nego prije, napose Europa, od ugroze prije svega Putinove Rusije, zbog koje se zapravo NATO i osnažuje, jača i vraća na tvorničke postavke, da bude temeljni čimbenik obrane i zaštite Europe?

- Nakon samita NATO-a u Den Haagu Europa je formalno sigurnija na papiru, ali stvarna sigurnost ostaje pod upitnikom zbog nekoliko ključnih čimbenika. NATO je proglasio Rusiju »dugoročnom prijetnjom« euroatlantskoj sigurnosti i članice su se obvezale povećati izdvajanja za obranu na 5 posto BDP-a do 2035. godine, što je povijesni iskorak i signal odlučnosti Saveza da se suprotstavi ruskoj agresiji i osigura kontinuiranu podršku Ukrajini. Ta financijska obveza ima za cilj i zadržati angažman SAD-a unutar Saveza, s obzirom na dugotrajnu američku kritiku europskog podfinanciranja obrane.

Samit je potvrdio solidarnost saveznika, ubrzao implementaciju regionalnih obrambenih planova i naglasio jačanje obrane na istočnom krilu Europe, uz dodatnu vojnu i logističku podršku Ukrajini. Istaknuta je potreba za većom operativnom spremnošću, razvojem multidomenske obrane (kopno, zrak, more, cyber, svemir) i jačanjem industrijske baze za obranu. Unatoč deklaracijama, NATO ostaje strukturno ranjiv, osobito zbog neizvjesnosti oko dugoročnog američkog angažmana i »transakcijskog« pristupa predsjednika Trumpa članku 5 (kolektivna obrana). Europske su članice i dalje vojno ovisne o SAD-u, pogotovo u domenama kao što su kontrola mora, napredne tehnologije i cyber-sigurnost. Rusija, unatoč ratnim gubicima, brzo obnavlja vojne kapacitete i ostaje ozbiljna prijetnja, osobito baltičkim državama i Finskoj. San o europskoj neovisnoj obrani, koja ima veliku potporu od pojedinih članica Europske unije, nema utemeljenja u strukturi i tehnici, te bi trebalo puno vremena da postigne takvu neovisnost. S uvijek upitnom Turskom te s Amerikancima, Europa je još jednom pokazala da nema snage oduprijeti se svom savezniku koji je zapravo iskorištava za svoje probitke.

Masovno povećanje vojne potrošnje nosi rizik ekonomske i društvene destabilizacije, osobito u državama s visokim deficitom i dugom, poput Francuske. Postoji opasnost da militarizacija potisne tradicionalne vrijednosti EU-a kao mirovnog projekta. U mnogočemu je sad na Europljanima da odluče kako žele živjeti i hoće li se uključiti u geopolitičku borbu oružjem ili otvorenom trgovinom, diplomacijom i vlastitim idejama o utjecaju u svijetu. To su još uvijek vrlo nedogovorene teme i mislim da Europa kolektivno vrluda i tapka u mraku nastojeći pronaći svoju priliku.

Stara i nova žarišta

Koja su potencijalno moguća nova žarišta većih sukoba, pa i ratova, kriza i drama na svjetskoj karti geopolitičkih izazova danas? S tim u vezi – Izrael i Iran dogovorili su primirje, Trump zasluge za to naravno pripisuje sebi, no kakve su šanse da se primirje pretvori u dugoročni mir?

- Prema najnovijim analizama međunarodnih sigurnosnih organizacija, svjetska karta geopolitičkih izazova u 2025. obilježena je brojnim žarištima s visokim rizikom od eskalacije većih sukoba ili ratova. Iako je postignuto primirje između Izraela i Irana, regija ostaje izuzetno nestabilna. Rat u Gazi traje već 20 mjeseci, a izraelsko-palestinski sukob i dalje je izvor trajne napetosti. Osim toga, Sirija se pokazuje kao zemlja u kojoj mir nije osiguran. Američko-izraelska potpora navodno bivšem teroristu koji je sada predsjednik Sirije već se u ranim danima vidi kao potpuni promašaj i nastavak svih prethodnih promašaja Bijele kuće na Bliskom istoku. Pogledajmo samo Irak, Afganistan, Libiju, Jemen, pa ćemo vidjeti kamo vodi ta strategija. Sirija ima potencijal novog unutarnjeg sukoba, a zločini protiv kršćana pokazuju koliko je nova vlast neučinkovita.

Ruska agresija na Ukrajinu i dalje prijeti širenjem u veći europski sukob, osobito s obzirom na prijetnje Moskve da će revidirati posthladnoratovske sigurnosne aranžmane. Napetosti oko Tajvana, Južnog kineskog mora i Korejskog poluotoka ostaju visoke, s mogućnošću vojnog sukoba Kine i SAD-a ili njihovih saveznika. Građanski rat u Mjanmaru, pobuna u istočnom Kongu (uz podršku Ruande), potpuni kolaps sigurnosti u Sudanu te ratno stanje u Haitiju dodatno destabiliziraju globalnu sigurnosnu sliku.

Primirje između Izraela i Irana, postignuto 24. lipnja 2025., rezultat je američke i katarske medijacije, uz snažan pritisak Donalda Trumpa, koji je, očekivano, pripisao zasluge sebi. Primirje je zaustavilo najdramatičniji izravni sukob dviju država u desetljećima, ali je i dalje izuzetno krhko. Obje strane izjavile su da će odgovoriti silom na svaki novi napad, što znači da je mir više rezultat iscrpljenosti i odvraćanja nego stvarnog pomirenja. Izgledi za dugoročni mir su ograničeni. Povijest pokazuje da trajni mir nastaje ili potpunim porazom jedne strane ili uspostavom stabilne međusobne ravnoteže odvraćanja. U ovom slučaju ni jedan od tih uvjeta nije ispunjen: Iran je pretrpio ozbiljne vojne i znanstvene gubitke, ali nije slomljen, a Izrael je pokazao sposobnost projiciranja moći na iranski teritorij, ali nije ostvario stratešku pobjedu. Vanjski pritisak, osobito SAD-a, trenutačno održava primirje, ali bez rješavanja temeljnih uzroka sukoba (iranski nuklearni program, status palestinske države, utjecaj iranskih proxy-skupina) svaki incident može ponovo pokrenuti spiralu nasilja.

Što će biti s Gazom? Sukob Izraela i Hamasa i dalje traje svom žestinom, a humanitarna kriza poprima dramatične razmjere?

- Gaza ostaje ključna točka nestabilnosti. Rat u Gazi traje već 20 mjeseci, s katastrofalnim humanitarnim posljedicama i velikim pritiskom na Izrael zbog otpora međunarodnoj zajednici oko palestinske državnosti. Izraelska vlada najavljuje mogućnost proširenja mirovnih sporazuma (Abraham Accords), ali bez rješenja palestinskog pitanja, osobito statusa Gaze i povratka talaca, nema realne osnove za trajni mir u regiji. Održivi mir moguć je samo »velikim dogovorom« – paralelno rješavanje izraelsko-palestinskog sukoba i odnosa s Iranom, uključujući povratak na pregovore o dvije države i uspostavu funkcionalne uprave u Gazi. To zasigurno ne može uključivati izraelskog premijera, optuženog za ratne zločine pred Međunarodnim kaznenim sudom, kao i za gospodarski kriminal na izraelskim sudovima, ni njegovu skupinu sumnjivih tipova, koji čine najveći dio izraelske vlade. I ovdje je onda u pitanju toliko tražena moralnost političara. Nema mehanizma da se zaustavi ratni marš koji je kao ludilo zahvatio one zemlje koje hine da su demokratske, a one nedemokratske nemaju ni potrebu pravdavati se. Ako mi dopustite moju teološku stranu, ova noćna mora u kojoj svijet živi je istinski sotonizam, a u njezinim detaljima nazire se i Knjiga otkrivenja – ne kao specifičan događaj, nego tijek silazne putanje koja može trajati stoljećima.

Apokalipsa danas

I na kraju možda i najvažnije pitanje: Hoće li civilizacija u kakvoj danas živimo preživjeti 21. stoljeće ili će se sve završiti prije njegova kraja – globalnom katastrofom, prema onoj biblijskoj iz Otkrivenja, koje i sami spominjete, prijetećoj Ivanovoj rečenici: »Na Megidu je počelo, na Megidu će završiti!«? Je li utopistički pretpostaviti da će razum ipak prevladati bezumlje? Da se malo »poigramo« predviđanjima distopijske naravi...

- Pitanje o opstanku civilizacije u 21. stoljeću jedno je od najdubljih i najistraženijih među stručnjacima i filozofima. Postoji širok konsenzus da smo suočeni s nizom egzistencijalnih prijetnji: klimatske promjene, nuklearni rat, pandemije, tehnološki kolaps i društvene nejednakosti, ali i druge, poput mogućeg udara asteroida ili ekstremnih prirodnih katastrofa. Studija Granice rasta iz 1972. predviđala je kolaps civilizacije sredinom stoljeća ako nastavimo s nepromijenjenim rastom populacije, industrije i potrošnje. Iako su neki elementi te studije osporavani, moderni trendovi potvrđuju da je opasnost realna, ali i da postoje izgledi za promjenu puta.

Najveći izazovi u 2025. i sljedećih desetljeća su, prvo, oružani sukobi, geopolitičke napetosti, ratovi i mogućnost eskalacije u globalni sukob. Potrebno je imati samo nekoliko zaluđenih glava da se raspali nuklearnim oružjem pa da doživimo krah civilizacije. U ovim trenutačnim napetostima, ironično, Sjeverna Koreja ispada najracionalnijom nuklearnom silom. Drugo, ekološki rizici, poput klimatskih promjena i prirodnih katastrofa, ugrožavaju stabilnost cijele civilizacije. Treće, kibernetički napadi, razvoj umjetne inteligencije, društvena nejednakost i pandemije mogu dovesti do dramatičnih prevrata. I četvrto, inflacija, recesija i nestašica radne snage dodatno destabiliziraju društva. Vrijeme je za veliko resetiranje cijelog načina djelovanja u svijetu da bi se te četiri stvari spriječile ili preokrenule.

Prema Global Risks Reportu WEF-a, ključni su međunarodna suradnja, otpornost i sposobnost lidera da pronađu zajedničke interese i rješenja. Bez obzira na dramatične vizije i biblijske usporedbe, civilizacija nije osuđena na propast, ali je njezin opstanak uvjetovan sposobnošću ljudi da prevladaju kratkoročne interese i globalno surađuju. Kraj svijeta je, u teološkom smislu, proces. On dovodi do kraja, ali taj kraj ćemo svi vrlo jasno znati. Neće biti pitanja je li kraj ili nije, jer će biti bjelodano. Za sada, najveći su rizici u nedostatku povjerenja, rastućim podjelama i militarizaciji društva, a inovacije i znanstveni napredak najveće su nade za promjenu puta, ali u holističkom smislu, zajedno s moralnošću, duhovnošću, i snažnom solidarnošću. Ako toga nema, onda zapadamo u tehnološki totalitarizam i sve loše aspekte transhumanizma. Razum može prevladati bezumlje, ali je to borba koja traje svaki dan.