MUSEO DEL NOVECENTO: Ključna točka moderne umjetnosti u Italiji

Na povijesnim talijanskim trgovima pročelje nikada nije samo stilska epizoda: ono je sredstvo za usmjeravanje kretanja, kadriranje pogleda i prenošenje političkih i kulturnih poruka. Muzej Novecento je dio guste središnje mreže umjetničkih institucija, doprinoseći kulturnoj karti na kojoj se najistaknutija umjetnost koncentrira u povijesnom središtu Milana.

Od palače do muzeja

Njegova lokacija unutar povijesne zgrade dodatno obogaćuje arhitektonsko i prostorno iskustvo posjetitelja. Muzej je smješten u Palazzo dell’Arengario, zgradi projektiranoj krajem 1930-ih od strane arhitekata Piera Portaluppija, Enrica Griffinija, Piera Giulija Magistrettija i Giovannija Muzija, a dovršenoj nakon Drugog svjetskog rata.

Palača Arengario iz 1930. danas Museo del Novecento (Foto Sandra USKOKOVIĆ)

Palazzo dell’Arengario u Milanu je monumentalni kompleks iz 20. stoljeća smješten na Piazzi del Duomo, izvorno zamišljen za vrijeme fašizma kao reprezentativna građanska zgrada. Arengario pripada širem pravcu talijanskog modernizma i racionalističke arhitekture koji je oblikovao i javno stanovanje u milanskom San Siru (1930-ih i 1940-ih), obilježeno funkcionalnim rasporedom, jasnim volumenima i integracijom s urbanističkim planiranjem.

Prenamjena palače u muzej, završena 2010. godine, izvedena je prema projektu studija Gruppo Rota & Partners, dok se u budućnosti planira proširenje muzeja projektom Secondo Arengario. Slične moderne intervencije u drugim dijelovima Italije, poput sveučilišnih i muzejskih zgrada, pokazuju kako su se projekti 20. stoljeća bavili pitanjima monumentalnosti, novih materijala i građanske reprezentacije unutar povijesnih gradova.

Spiralni ulaz u muzej (Foto Sandra USKOKOVIĆ)

Mnoge talijanske palače naglašavaju prilagodljivu prenamjenu u muzeje ili sveučilišta uz očuvanje arhitektonske prepoznatljivosti, često pretvarajući simbolične prostore u javnu kulturnu infrastrukturu. Projekti pritom naglašavaju dizajn usmjeren na korisnike i zajednicu pri obnovi povijesnih ili modernističkih kompleksa u Milanu i drugim gradovima.

Zbirka i fokus

Museo del Novecento, otvoren 2010. godine, izlaže javne umjetničke zbirke 20. i 21. stoljeća talijanske umjetnosti. Izložbeni postav prostire se kroz četiri glavne razine i, putem velikih remek-djela i ključnih umjetnina, prikazuje razvoj talijanske umjetnosti, uz povremene usporedbe s međunarodnim umjetničkim kretanjima, počevši od ranih godina 20. stoljeća.

Narativ započinje galerijom posvećenom futurizmu, simbolički uvedenom skulpturom »Jedinstveni oblici kontinuiteta u prostoru« Umberta Boccionija, te se nastavlja djelima koja svjedoče o vitalnosti i težnji prema modernosti talijanskih avangardi ranog 20. stoljeća.

Slijede umjetničke prakse između dvaju svjetskih ratova, iskustva metafizičkog slikarstva i apstraktne umjetnosti 1940-ih, koje odražavaju složen i često »kontroverzan« kulturni kontekst tog razdoblja.

Djela Lucija Fontane dočekuju posjetitelje u dvorani posvećenoj umjetniku, iz koje se pruža jedinstven pogled na Piazza Duomo. Od 1960-ih godina nadalje, znak i materija postaju središnje točke talijanske umjetnosti: materijalnost radova Alberta Burrija stoji u dijalogu s apstraktnim i dvodimenzionalnim slikarskim iskustvima novih generacija, da bi se postav zaključio imerzivnim umjetničkim iskustvom u kojem »gesta i proces« aktivno uključuju publiku.

Muzej sadrži impresivnu zbirku – pravi »tko je tko« talijanske umjetnosti 1900-ih – uključujući umjetnike kao što su Balla, Modigliani, Boccioni, Martini, Morandi i De Chirico, kao i međunarodne velikane poput Picassa, Matissa i Kleea. Zapravo, muzej se smatra jednom od najvažnijih zbirki talijanske i međunarodne umjetnosti 20. stoljeća u Italiji, s posebnim naglaskom na pravce poput futurizma, spatializma i Arte Povere.

Djela izložena u Museo del Novecento rezultat su promišljenih akvizicija i velikodušnih donacija (uključujući zbirke Jucker, Boschi Di Stefano i Antognini), kao i dugoročnih posudbi, među kojima se ističe zbirka Gianni Mattioli. Godine 2015. muzej je primio veliku donaciju suvremenih umjetničkih djela od privatnih kolekcionara Biance i Maria Bertolinija, koja uključuje radove umjetnika poput Danijela Burena, Josepha Kosutha, Roya Lichtensteina, Roberta Rauschenberga, Franka Stelle i Andyja Warhola.

Galerija Lucio Fontana

Museo del Novecento u Milanu sadrži stalnu zbirku radova Lucija Fontane, jednog od najznačajnijih talijanskih umjetnika 20. stoljeća i osnivača pokreta Spazialismo. Muzej je od osnutka 2010. godine postavio Fontanu kao ključnu figuru modernizma u Italiji, s fokusom na njegove »tagli« (rezove) i konceptualna djela. Galerija posvećena Lucio Fontani nalazi se na najvišem katu muzeja sa impresivnim pogledima na katedralu i glavni gradski trg.

Galerija Lucio Fontana u muzeju Novecento (Foto Sandra USKOKOVIĆ)

Godine 1956. Lucio Fontana je dobio narudžbu od vlasnika hotela Hotel del Golfo u Procchiju (otok Elba) da dekorira strop blagovaonice hotela, koju je projektirao arhitekt Osvaldo Borsani. U skladu s funkcijom prostora, Fontanin je pristup bio iznimno racionalan i moderan: sivkasta površina žbuke na stropu sustavno je oživljena nazubljenim znakovima i nizom ureza, koji su najavljivali njegove kasnije Tagli (»posjekotine«) koje je prvi put predstavio 1958. godine. Ovo djelo pripada njegovim eksperimentima s prostornim ambijentima, koje je počeo još 1949., s ciljem da zamagli granicu dvodimenzionalnog prostora i otvori put umjetničkoj praksi koja djeluje kao gesta u prostoru.

Lucio Fontana, Očekivanja (Foto Sandra USKOKOVIĆ)

»Prostorni strop« je 2002. otkupilo Ministarstvo kulture kako bi ga zaštitilo od propadanja, a nakon opsežne restauracije premješten je 2010. godine u Museo del Novecento, gdje se nalazi u središtu dvorane posvećene ovom velikom talijansko-argentinskom umjetniku.

Nebesa u kamenu

Museo del Novecento ostavio je na mene gotovo panoramski dojam gdje me najviše fascinirala njegova lokacija i koncertna dvorana s pogledom na katedralu. Dok sam stajala na gornjem katu te moderne »osmerokatnice«, obasjana svjetlom koje pada kroz iznimno velike panoramske prozore, u jedinstvenoj točki pogleda i gotovo lebdećem trenutku mislima sam se vratila Leonardovim crtežima i renesansnim pokušajima osvajanja visina.

Koncertni prostor s panoramskim prozorima (Foto Sandra USKOKOVIĆ)

S druge strane, budući da nisam ljubitelj velikih visina, osjetila sam ipak olakšanje da plan mojih prijatelja da odemo na krov katedrale nije uspio, zbog prevelikog broja posjetitelja u tom razdoblju. Uvijek se kod susreta s ovakvim nebeskim visinama pitam kako su tadašnji majstori i graditelji uspijevali bez ikakve zaštite (na radu) premošćavati te visine.

Zasigurno bi o tome ona manje službena verzija povijesti jednog dana mogla nešto napisati, ako već nije – pod naslovom: »Nepoznati junaci gotike: priče o radnicima bez pojasa i slave.« Dok danas uzimamo zaštitne ograde i liftove zdravo za gotovo, oni su, bez ičega osim vlastitih ruku i hrabrosti, ostavljali za sobom nebesa u kamenu. A k tome, za to čak nisu bili ni plaćeni.