Da nije bilo partizanskog pokreta, Thompson bi danas pjevao "Sono Italiano"

U Drugom svjetskom ratu njemačka operacija Schwarz, u narodu prozvana Bitka na Sutjesci, započela je 15. svibnja i trajala je do 16. lipnja 1943. Cilj operacije Schwarz bio je uništiti partizansku vojsku predvođenu Josipom Brozom Titom. Gubitci su bili kolosalni, a na Sutjesci su život izgubile i tisuće Hrvata. Bitka je poslije postala ep, o kojem je snimljen blockbuster »Sutjeska« s Richardom Burtonom u ulozi Tita i Ljubom Tadićem kao opjevanim komandantom Savom Kovačevićem.

Nakon Domovinskog rata Sutjeske nije bilo u javnom prostoru sve dok Šimun Cimerman nije napisao raskošno opremljenu knjigu »Bitka na Sutjesci - Pakao u raju«, na više od 400 stranica, koju je objavila zagrebačka izdavačka kuća Jesenski i Turk. Dodatnu vrijednost knjizi daje pustolovna perspektiva autora, koji je kao politolog, planinski trkač i planinar priredio i terensku kartu Bitke na Sutjesci, s više od tri tisuće kilometara ucrtanih cesta, putova i staza po kojima su sile Osovine proganjale partizane.

Partizani i ustaše

Na početku razgovora upitali smo autora kako tumači to što se nakon početnog zanosa partizanski pokret, sveden na nekoliko odreda i grupu oko Vrhovnog štaba, uopće održao i kako to da Hitlerov zahtjev da se na Balkanu »uspostavi apsolutni mir«, što je uključivalo bitke na Neretvi i Sutjesci, nije dokrajčio pokret?

- Partizanski pokret počeo se stvarati tek tri mjeseca nakon njemačke okupacije Kraljevine Jugoslavije i uspostave NDH i trebalo mu je podosta vremena da se uopće definira kao »partizanski pokret«. Svoj oblik dobiva tek tijekom »Užičke republike«, u jesen 1941. godine, gdje dolazi do osipanja pokreta u Srbiji i u kojoj je ta grupacija gotovo potpuno uništena. Isto se dogodilo i u Crnoj Gori, odakle su partizanski ostatci otjerani u istočnu Bosnu. No, kada se činilo da je to kraj tog pokreta i kada pokret zbog politike »lijevih skretanja« gubi uporište među stanovništvom u Srbiji i Crnoj Gori te u istočnoj Hercegovini, na području NDH stvari se počinju odvijati potpuno drukčije. Naime, zbog ustaškog terora nad srpskim stanovništvom, a koje tada u Hrvatskoj čini trećinu populacije, mnoštvo srpskog seljaštva prisiljeno je spašavati goli život. Spas nalazi upravo u partizanskim jedinicama, koje osnivaju i vode pretežno hrvatski komunisti. Tu dolazi do sinergije. Komunistička partija Jugoslavije i Komunistička partija Hrvatske imale su iskustvo i organizaciju, no ne i masovnost. S druge strane, srpsko seljaštvo nije imalo vodstvo i iskustvo, pa su se time dvije stvari spojile, masovnost s vodstvom.

U isto vrijeme talijanski fašisti na području anektirane Dalmacije provode teror nad hrvatskim stanovništvom, koje također svoj spas traži masovnim odlaskom u partizane. Tako se tijekom 1942. događa vrlo zanimljiva stvar, iako je većina partizanskog pokreta u začetku već gotovo uništena, na području NDH taj pokret raste, zahvaljujući isključivo ustaškom i talijanskom teroru nad Srbima i Hrvatima. I tu dolazi do masovnosti, koja u jesen 1942. na području Bosne, odnosno NDH, rezultira stvaranjem slobodne »Bihaćke republike«. I tek tada partizani postaju interes i samog Adolfa Hitlera, koji pokreće operaciju Weiss, s ciljem razbijanja »Bihaćke republike« i pretvaranja partizana u prah i pepeo.

Stvaranje brigada i doktrine trajnog partizanskog rata uz negostoljubiv teren bilo je gotovo nepremostiv problem za mnogobrojne osovinske snage. Je li otpor partizana u Bosni, koje su činili većinom neuki seljaci i radnici, iznenadio Nijemce i njihove pomagače?

- Nijemce nije iznenadio otpor na tim područjima i oni su cijelo vrijeme upozoravali ustaške vlasti da prestanu s terorom jer su znali da će se teror pretvoriti u otpor. Glavni Hitlerov opunomoćenik u NDH, general Edmund von Horestenau, u svojim memoarima na mnogo mjesta piše o tome kako Nijemci urgiraju kod ustaša da prestanu s terorom jer se on može pretvoriti u ustanak. Što se na kraju i dogodilo. Valja podsjetiti, Horstenau u svojim memoarima navodi da su ustaše najzaslužniji što se partizanski pokret uopće dogodio te što je postao toliko masovan i uspješan. Svakako, to je bilo veće iznenađenje za ustaške vlasti, no kada se ustanička buktinja pokrenula, ustaše više nisu imali snage da je suzbiju, trebali su tražiti pomoć Nijemaca i Talijana, kojima su onda služili kao pomoćno osoblje. Naravno, cijeloj toj »partizanskoj priči« pogodovao je teren Dinarida, od Slovenije, Primorja, Dalmacije, Bosne do Crne Gore.

Grupa očajnika

Navodite da je partizanski način ratovanja u boraca razvio, a onda i do maksimuma izoštrio, osjet sličan onom drevnih nindža-ratnika. Jesu li partizani zbilja bili agilni, bešumni, izdržljivi i skromni ratnici kako ih opisuju filmovi ili su bili grupa očajnika koja se borila za goli opstanak?

- Većina je bila doslovno to, grupa očajnika, koji su, paradoksalno, u partizanskom pokretu našli veću mogućnost za preživljavanje nego da su ostali u svojim domovima krvnicima na pladnju. Svakako, tu je i ta antropološka i biološka komponenta Homo sapiens bila vrlo izražena. Naime, nakon dugog boravka »u šumi«, odnosno u divljini, čovjek razvije neka osjetila koju evolucijski posjedujemo, ali su ona zbog načina života bila zatomljena.

-Spomenik palim borcima u II. svjetskom ratu u borbama na Sutjesci (Snimio Tomislav Miletic/Pixsell)

No takvim, »novim«, načinom života ta se osjetila ponovo aktiviraju, te ljudi nakon noći provedenih pod golim nebom, primjerice, izoštre svoj vid u mraku, gdje nakon nekog vremena vide »kao po danu«, a tu je i sluh, njuh, šesto osjetilo i sve ostalo. I naravno, kada tu ubrojimo i neke vještine koje su se učile u jedinicama, dobijemo ratnike koji imaju »nindža-sposobnosti«. Posebno što su mnogi borci bili i obučeni za borbu prsa o prsa, rukama i noževima, čega su se posebice Nijemci i Talijani užasavali.

Jedan ste od rijetkih istraživača koji je obišao sve pravce operacije Schwarz, iliti Pete neprijateljske ofenzive, pa nam pojasnite koliko je ona bila temeljita?

- Dakle, kako operacija Weiss nije uspjela potpuno uništiti partizane, pokrenuta je nova operacija, protiv grupacije koja se uspjela izvući preko Neretve u istočnu Hercegovinu, sjevernu Crnu Goru i Sandžak. Za razliku od operacije Weiss, koja je bila udruženi talijansko-njemački pothvat s potporom vojske NDH i četnika, operacija Schwarz cjelokupno je bila njemačka operacija. Naime, Nijemci su nakon Neretve novu operaciju planirali vrlo temeljito, što govori podatak da su s Kavkaza doveli najelitniju planinsku postrojbu Wermachta, 1. brdsku diviziju Edelweiss, kojoj su se pridružile još dvije preformulirane »lovačke divizije«, i legionarsku 369. diviziju. Tu su još pridružene brigade NDH te nekoliko talijanskih divizija, ukupno oko 130.000 vojnika. Bez obzira na savršenu isplaniranost, u praksi će se stvari za Nijemce ipak izjaloviti.

Groblje mladosti

U sklopu operacije Schwarz bilo je mnogo pojedinačnih bitaka, no jesu li Bare bile zbilja grobnica Dalmatinaca i koliko je Hrvata zapravo sudjelovalo u Bitki na Sutjesci?

- Svakako, Gornje i Donje Bare na Zelengori jesu grobnica dalmatinske mladosti. Tamo je nekoliko bataljuna 2. dalmatinske brigade čuvalo lijevi bok prodora i pokušaja razbijanja obruča i tamo je dnevno ginulo 100 dalmatinskih boraca. Tijekom pet dana i noći Dalmatinci su vodili bitke sa šesterostruko brojnijim neprijateljem. U Bitki na Sutjesci sudjelovalo je šest »hrvatskih« brigada. Ovdje namjerno stavljam navodnike jer su brigade većinom bile miješanog etničkog sastava, pa je tako u 2. dalmatinskoj brigadi cijeli jedan bataljun bio »srpski«, većinom Srbi iz okolice Knina, a 1. proleterska »srpska« brigada imala je čak trećinu Dalmatinaca. Također, »hrvatska« 7. banijska divizija (u kojoj je služio i Janko Bobetko, borac sa Sutjeske i načelnik GS-a HV-a od 1992. do 1995.) bila je načinjena većinski od Srba. Ta je divizija, na primjer, prije operacije Weiss imala 4500 boraca, a nakon devet mjeseci na Baniju se vratila sa samo 500 preživjelih boraca! Na Sutjesci je bilo oko 5000 Hrvata, pretežno Dalmatinaca, a poginulo ih je oko 2500, dok je Dalmatinaca zajedno u operacijama Weiss i Schwarz stradalo oko 5000. No u obzir treba uzeti da je taj pokret bio internacionalni i da statistika postoji te se u mojoj knjizi može izvući točan podatak.

Simbol herojstva Bitke na Sutjesci je Sava Kovačević - Mizura, zapovjednik 3. divizije. Tko je bio taj čovjek i koje mu zasluge povijest pripisuje?

- Sava Kovačević bio je jedan od glavnih ljudi koji je digao ustanak u Crnoj Gori. Iz seljačke i radničke obitelji, kao mladić pristupio je komunističkom pokretu. Robovao je po tamnicama Kraljevine Jugoslavije, a partizanima je pristupio s crnogorskim ustankom, početkom ljeta 1941. Nije imao formalnu vojnu naobrazbu, nije bio »španski borac«, no bio je izrazito hrabra persona. To mu je i donijelo status zapovjednika, prvo odreda, zatim brigade, a na kraju i 3. divizije. Pa iako je Sava Kovačević bio zapovjednik divizije samo sedam dana, dodijeljena mu je nemoguća misija, izvlačenje te divizije iz obruča na Sutjesci s teretom Centralne bolnice s 2500 ranjenika. Ta je divizija na kraju bila potpuno okružena i uništena. Međutim, Centralna bolnica je na sebe vezala velik dio njemačkih snaga, čiji su zapovjednici mislili da je Tito ondje, te je to omogućilo lakši proboj drugim divizijama iz kotla Sutjeske. Kada sagledamo sve okolnosti, za 3. diviziju i Centralnu bolnicu nije bilo spasa. Zanimljivo je bilo, s obzirom na njemački plan, brojnost ljudstva, mehanizaciju, naoružanje i negostoljubiv teren, proučavati kako su se partizani bez ikakve šanse za preživljavanje iz tih vrleti ipak izvukli. Prije Bitke samo bi se luđak na njih okladio.

Prošlost se vraća

Ironijom sudbine nedavno ste i vi na Sutjesci bili teško ranjeni, i to baš na lokaciji gdje je bio proboj 3. divizije Save Kovačevića, koji je ondje i poginuo. Kakav je osjećaj biti ranjen na Sutjesci s obzirom na vašu dubinsku vezu s prostorom Pete neprijateljske ofenzive?

- To je bila potpuna ironija, zaista. Ležim na travi, ranjen, auto prevrnut u kanalu, 250 metara od mjesta pogibije Save Kovačevića, i to točno na mjestu pokušaja proboja 3. divizije. Mogu reći, osjećaj je bio potpuno nadrealan.

S obzirom na vaš akademski status, rad s ljudima i terensko iskustvo, kako gledate na današnje podjele zasnovane na pojednostavljenju Drugog svjetskog rata, vječite teme ustaša i partizana, mitova o Jugoslaviji i Josipu Brozu...?

- Današnje podjele temelje se na potpunom neznanju i nepoznavanju činjenica. Partizanski pokret potpuno je dehumaniziran i stigmatiziran. U Hrvatskoj se tema Drugog svjetskog rata svodi isključivo na Bleiburg, nešto što se, praktično, dogodilo nakon kapitulacije Njemačke. To je kao da se Domovinski rat isključivo odnosi na sve što se događalo nakon Oluje, a zanemaruje se sve od 1991. do početka Oluje. Danas su stav i mišljenje zamijenili znanje, a povijest se uči, recimo, i iz mitoloških pjesmica Marka Perkovića Thomsona, koji bi se, ironično, da partizanskog pokreta nije bilo i da je ta »njegova« NDH, koju toliko veliča, opstala, danas zvao Marco Percone Beretta i pjevao bi »Sono Italiano«, recimo, na pisti Formule 1 u Monzi!

Bitka na Sutjesci (Foto: Wikipedija)

Mi u Hrvatskoj imamo »problem«. On je sljedeći, granice Hrvatske koje znamo u današnjim okvirima definirane su na ZAVNOH-u u lipnju 1943. godine, potvrđene na AVNOJ-u u listopadu 1943. U NOB-u su partizani oslobodili Dalmaciju od Nijemaca, koji su taj prostor zaposjeli nakon kapitulacije Italije, te prvi put u povijesti u okrilje Hrvatske stavili Primorje, Rijeku, Istru, otoke Cres, Lošinj i Krk. Kroz partizanski pokret stvorena je i Socijalistička Republika Hrvatska, odnosno, hrvatska država u sastavu jugoslavenske federacije.

Drugim riječima, da partizani nisu tada stvorili Hrvatsku u ovakvim okvirima kakve danas znamo, 1991. ne bismo imali što braniti. Hrvatska nije stvorena 1991., nego partizanskom borbom 1941. - 1945. Za to su najzaslužniji upravo hrvatski partizani, kojih je bilo 250 tisuća, od kojih je 65 tisuća poginulo. Uglavnom, da ne dužim, umjesto da se okrenemo budućnosti, na našem vlaku piše »prošlost dolazi«.

O autoru...

Šimun Cimerman (Zagreb, 1974.) diplomirao je političke znanosti na Sveučilištu Južne Kalifornije. Bivši je vaterpolist, bavio se ekstremnim sportovima i utemeljitelj je pustolovnih utrka u Hrvatskoj. U 25 godina rada organizirao je više od 150 outdoor utrka i događaja na više od 40 različitih lokacija u Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj Gori te Bosni i Hercegovini. U ovoj je knjizi spojio svoju strast prema planinama, pustolovinama i povijesti.