BEZ SPIRITUALNOG SADRŽAJA POLITIKA POSTAJE KORUPTIVNA I BANALNA, PA ČAK I NEVRIJEDNA

O životu i profesionalnom radu liječnika, diplomata i književnika s jezikoslovnim afinitetima Drage Štambuka mogle bi se mnogostruke knjige napisati, a nakon njih, još toliko publikacija i o njegovom pjesničkom stvaralaštvu. Rođen u Selcima na otoku Braču, ovaj svestrani akademik svoju je karijeru gradio prvenstveno izvan domovine koju, doduše, nikada nije izgubio iz misli, srca, a ni pera. Kao liječnik specijaliziran za internu medicinu, živio je i radio u Londonu gdje se bavio znanstvenim i kliničkim istraživanjem bolesti jetre, eksperimentalnom terapijom kopnice (AIDS-a) i brigom za oboljele. Obnašao je funkciju veleposlanika RH u Indiji, Šri Lanki, Egiptu i većem broju arapskih zemalja te Brazilu, Iranu i Pakistanu.

Pored značajnih profesionalnih ostvarenja, nezanemariv je i njegov književni rad. Plodan je Štambuk pjesnik, s nekoliko desetaka knjiga poezije iza sebe, stoga ga se smatra jednim od značajnijih domaćih suvremenih pjesnika. Redoviti je član HAZU-a i Društva hrvatskih književnika, a posebno valja istaknuti njegovu »Zlatnu formulu hrvatskog jezika ča – kaj – što« kojom je obuhvaćena sva dijalekatska raznolikost hrvatskog jezika i koja je odnedavno zaštićena kao nematerijalno kulturno dobro.

Nedavno su Zadrani imali čast susresti se s akademikom Štambukom prilikom predstavljanja njegove najnovije knjige poezije »Pietas« u Znanstvenoj knjižnici Sveučilišta u Zadru, kada je sam književnik čitao vlastite stihove, govoreći i o okolnostima njihova nastajanja. Tom smo prigodom razgovarali s autorom, ponajprije o lirskom stvaralaštvu.

Građanin svijeta

U vašim stihovima iščitava se lirski patriotizam. Koliko vam je izazovno održavati vezu s rodnim krajem, s obzirom na to da ste većinu života proveli izvan Hrvatske?

- Izazovno je održavanje veza s rodnim krajem, no moja privrženost Domovini od takve je vrste, da usprkos stalnom odlaženju iz nje nikada je, zapravo, nisam napustio. Uvijek sam u energetskoj dvosmjernosti (prema van – pučina; prema unutra – srce otoka), što je tipično inzularna osobina. Moje zavičajno (dalmatinsko, hrvatsko, mediteransko) korijenje, točno definirano i jasno - deblom i krošnjom raslo je i granalo se prema svijetu kojemu me je vodio medicinski posao i diplomatska služba. Jedino preko ljubavi za svoj rodni kraj moguće je bilo doći do, u mojoj poeziji očitoj, ljubavi prema svijetu. Uvjeren sam da samo iskonski patriot može postati kozmopolitom, pa se usuđujem reći da sam odveć Hrvat, a da ne bih bio i građanin svijeta. Na Braču sam Selčanin, u Splitu Bračanin, u Zagrebu Dalmatinac, u Austriji Hrvat, u Engleskoj Europljanin, u Americi građanin svijeta. Moji identitetski slojevi prožimaju se u koncentričnim krugovima, nadopunjuju se, a nikako ne isključuju. Osobe koje se vežu samo za jedan identitetski sloj i ustraju na njemu - potencijalno su, za druge identitete, ugroza.

Autor ste i duhovne poezije. Na koji vas način vjera nadahnjuje?

- Duhovno jest za mene materia prima; samo po duhu i s njime jesmo tvarna bića i žitelji vidljivoga svijeta. Okomica s vrednotama superiorna je materijalnoj, rekao bih - blatnoj horizontali. Naš se današnji svijet potpuno urušava u naglašavanju materijalnoga i profita kano prioriteta. U sveprisutnom konzumerizmu i profitokraciji znamo cijenu svega, a ne znamo vrijednost ničega.

Vjerovat nam je u besmrtnost duše, pa ljude dijelim na one koji u njezinu besmrtnost vjeruju i one koji u dušinu besmrtnost ne vjeruju. Bez spiritualnog sadržaja politika postaje koruptivna i banalna, da ne kažem - nevrijedna. Opće dobro trebalo bi biti na pijedestalu onih koji se bave politikom, a etika i estetika valjale bi biti nosive grede svakog političkog pokreta koji brine o čovjeku i društvu i namjerava upravljati ljudskim životima. Sve religije imaju za temelj ezoteričku dimenziju; međutim, egzoterija koja se bavi religijskim skelama diktira ljudima pravila i ponašanje - mimoilazi istinsku duhovnost. U svojoj knjizi »Uzgon« (Školska knjiga, 2021.) ukazujem na potrebu ljudskog uzdizanja i antigravitacijskog potiska koji tjera vodu stapkama bilja, goni ih ka cvatu i plodu, drži brod na vodi, avion u zraku. Mnoga je životna rješenja moguće naći u mojim posljednjim knjigama (uz »Uzgon« tu je i »Theurgia«, Školska knjiga, 2017.).

Sve religije streme vrhu duhovne planine, samo im se putovi razlikuju. Moja vjera jest kršćanska i vidi Krista kao Spasitelja kojega je nasljedovati, jer donio je zakone istine i ljubavi kao alat kojim nam je održavati plemenitost ljudske supstancije. Težiti dobru zadaća je uzvišenog čovjeka. Nakon Kainova ubojstva Abela rađa se treći nadomjesni brat Šet koji simbolizira prosječnost ljudskoga bivanja između krajnosti zla i dobra. Nije potrebno reći kojim nam je putem kročiti – Abelovim svakako. Današnji čovjek više ne razlikuje dobro od zla.

Poetika ranjivosti

Vaša poezija progovara i o smrtnosti, bolesti i tijelu kao prostoru ranjivosti; što ne čudi, s obzirom na vašu struku. No, na koji način pristupate ovoj tematici iz pozicije pjesnika? Kako uspijete pomiriti lirski senzibilitet s liječničkom profesionalnošću?

- Poezija je otajni nebeski dar. Bog je ljudima poklonio jezik, a zadaća pjesnika jest uobličiti ga s pjesmama u povratne darove i vratiti ih u znak zahvalnosti Svevišnjem. Utoliko se ćutim kao svećenik riječi. Sjećam se kada su, relativno davno, na Pulskom književnom festivalu htjeli moj nastup organizirati u restoranu, nisam na to pristao. Pitali su me, a gdje bih idealno želio govoriti svoje stihove: odgovorih - u crkvi, za oltarom. Čovjek može imati više talenata, a Bog je u tom smislu prema meni bio milostiv. Biti liječnikom čini me osjetljivim na bol, patnju, jača moju sućut i čovjekoljublje. No, iza svakog tijela stoji božanska duša, ma koliko je primjećivali ili ne, pa je za mene biti liječnikom i pjesnikom, pa i diplomatom, jednako vrijedno i izazovno iskustvo. Liječnik, pjesnik i diplomat postavljaju, svatko na svoj način, dijagnozu; ako ste dobar dijagnostičar i sljedeći korak propisivanja terapije bit će primjeren i valjan – u medicini, pjesmi i diplomaciji.

Možete li nam reći nešto o inozemnoj recepciji vaše poezije? Spomenuli ste jednom prilikom kako pišete poetsku knjigu svake zemlje u kojoj boravite. Kakva je vaša fortuna izvan Lijepe Naše?

- U svakoj zemlji u kojoj sam služio Domovini pisao sam pjesme koje su bile njezin odraz, ili su je na moj hrvatski način definirali. U Velikoj Britaniji pisao sam stihove koji su se referirali na britansku povijest, prirodu, osobe koje sam poznavao (Doris Lessing, Kazuo Ishiguro…); u Indiji koja me u potpunosti presložila napisao sam zbirku »Uklesano u planinama« s brojnim pjesmama o atmanu, brahmanu, gradovima, životinjama. Indijsko-hrvatsko društvo tiskalo mi je ekskluzivnu knjigu indijskih pjesama »Slon siroče«, također i prijevode na hindski u knjizi »Bharat« (drevni naziv za Indiju), u izdanju indijskog veleposlanstva; najnovija knjiga »Sjećanje na Indiju« u nakladi je Ibis grafike koja je tiskala i posljednje knjige glasovitog intelektualca akademika Katičića. U objema su razotkrivajući napisi o mom pjesništvu naših najznačajnijih indologa Ježića i Andrijanića, kano i moj uvod. U Egiptu i arapskom svijetu koji sam iz Kaira diplomatski pokrivao napisah u »Crnom obelisku« mnoge verse koji otkrivaju značenje ovoga dijela svijeta; također u Japanu i Koreji napisao sam korejske i japanske pjesme u zbirci »Coelacanth«, a u Brazilu zbirke: »Nebo u bunaru«, »Nedovršeno stvaranje svijeta« i »Theurgiju«. Iran u kojemu sam skoro šest i pol godina veleposlanikom, živi u stihovima knjige »Uzgon« i još neobjavljene zbirke koja je u pripremi. Tri su mi knjige objavljene u Teheranu u perzijskom prijevodu (»Damavand, s onu stranu mora«, »Zahuknuto zrcalo«, »I nema više mora«), a posljednja, netom tiskana, izbor je iz triju navedenih zbirki s imenom »Damavand/Ranjen cvjetovima«. U susjedom Azerbajdžanu u azerskom prijevodu objavljena mi je zbirka »Zefir«, a na armenskom u Teheranu »Istočni vjetar«.

Ča-kaj-što

Objavili ste zbirku haiku poezije, a dok ste boravili u Japanu, pokrenuli ste i nagradni natječaj Vladimir Devidé Haiku Award. Koliko ste skloni proučavanju književnosti, osobito poezije, naroda među kojim boravite?

- »Pognuta riža«, moja ekskluzivna haiku zbirka, inspirirana je japanskom prirodom i uljudbom; dobitnica je nagrade »Ludbreški haiku stup«. Natječaj »Vladimir Devidé« o kojemu zborite ove sam godine iz Osake preselio pod pokroviteljstvom DHK-a u Zagreb, i upravo je zaključen; a žiriju, čiji sam predsjednik, dodijeliti je uskoro nagrade.

Vladimir Devidé Haiku Award (osnovao sam 2011. nakon smrti akademika Devidéa, važnog za promicanje japanske kulture) bila je prema komentarima haiku pjesnika najvažnija nagrada za haiku na engleskom, i jedina međunarodna književna nagrada s imenom hrvatskog autora. Asketizam japanski (malo teksta, puno metafizičkog prostora) imah i ranije u svojim haikuoidnim formama, no u Japanu sam se susreo s haikuom na ozbiljniji način i dvije sukobljene japanske haiku struje, klasičnom i modernom, s milijunima sljedbenika, obje su bez ostatka podržale ovaj natječaj u Osaki. Književna vrijednost bila je za mene jedini uvjet za nagrađivanje, a time sam nadvladao postojeće diobe i u samome Japanu među haidžinima; moje tamošnje napore podržali su veliki Akito Arima, Kazuko Shiraishi, Ban’ya Natsuishi i drugi, a Herman Van Rompuy, bivši predsjednik Europske unije i haiku pjesnik, iznimno je cijenio moje trostihe i nastojanja da populariziram haiku. U švedskom veleposlanstvu u Bruxellesu moj tekst o vezama japanske haiku poezije s hrvatskim miniskulnim formama (rera, ganga, ojkalica) predstavio je, u mojoj izočnosti, veliki japanski intelektualac, rektor tokijskog sveučilišta i direktor Muzeja znanosti u Tokiju, Akito Arima, osnivač i dugogodišnji predsjednik Haiku International Association. Pristup tuđim kulturnim vrednotama uvijek mi je bio inkluzivan.

Pjesničku manifestaciju Croatia rediviva: ča-kaj-što koja počiva na Zlatnoj formuli hrvatskog jezika utemeljili ste davne 1991. godine. Koliko je, po vašem mišljenju, manifestacija u međuvremenu uspjela ostvariti svoju misiju preslagivanja odnosa prema hrvatskom jeziku?

- Zlatna formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što uistinu je presložila odnos prema hrvatskom jeziku. Na moj prijedlog proglašena je 2019. nacionalnim kulturnim dobrom i postala temeljem Zakona o hrvatskome jeziku. Potakla je od osnutka 1991. niz sličnih smotri, njima premrežila Hrvatsku, a za nju naš veliki jezikoslovac Radoslav Katičić kaza u Selcima, na jednoj od smotri, da je »najvažniji projekt od osnutka hrvatske države«. U novom broju časopisa HAZU-a Forum članak prof. Užarevića konzultirajući Chat GPT umjetnu inteligenciju na zapanjujući način govori istinu o svemu što je moja jezično-pjesnička smotra u Selcima na Braču i Zlatna formula ča-kaj-što učinila za integraciju hrvatskoga književnog i jezičnog identiteta, te naše složene hrvatske uljudbe.

Temelj identiteta

U jednom ste razgovoru spomenuli da ono što se danas naziva zajedničkom jezikom jest zapravo štokavski imperijalizam identičan velikosrpskom geopolitičkom konceptu. Koliko je danas prisutan taj štokavski imperijalizam koji po strani ostavlja druga dva hrvatska idioma, osobito u kontekstu suvremene poezije?

- Stojim potpuno uz navedeno. Svjestan sam da je hrvatski trojedni jezik trebao ići putem integracije svih triju stilizacija iliti idioma. Kako se to nije ostvarilo - a bilo je nekoliko povijesnih pokušaja, najsnažniji u 16. stoljeću u Ozaljskom književnom krugu Zrinskih i Frankopana – drugi su politički presizajući interesi s istoka i sjeverozapada, velikosrpski, slovenski i austrijski, anulirali hrvatska nastojanja prema koineizaciji ili jezičnoj hibridizaciji ili tzv. hrvatskoj koiné. Stari Grci su imali svoju grčku koiné nastalu miješanjem atičkih dijalekata. To što radim na svojoj bračkoj smotri preslaguje odnos prema hrvatskome jeziku i na svoj način jest revolucionarni postupak. Tretiram podjednako pjesnike koji pišu na svim trima hrvatskim idiomima: čakavskom, kajkavskom i štokavskom, a jednoga se od njih, s obzirom samo na kakvoću versa, ovjenčava maslinovim vijencem (simbolom mira u vrijeme ratnih godina), te tako postaje poeta oliveatus i završava svojim stihovima uklesanim na ploči bračkog mramora na Zidu od poezije. Potonji ima na prvom mjestu Zlatana Jakšića, selačkog čakavca, zbog čije promocije sabranih pjesama u izdanju Zadarskog sveučilišta sam i boravio par dana u Zadru, došavši iz dalekog Irana, a usput sam predstavio i svoje izabrane pjesme »Pietas«, netom tiskane u nakladi Matice hrvatske, te nastupio pred sveučilišnim studentima kroatologije u organizaciji profesorice Sanje Knežević. Nikada nisam htio da Hrvati preko noći postanu nepismeni; što mi jest namjera promicanjem Zlatne formule - osmotsko je obogaćivanje štokavskog standarda na osjetljiv, postupan i suptilan način, dodajući mu nevjerojatno bogatstvo leksika hrvatskoga trojednoga jezika. O jeziku nam je brinuti jer je temelj našeg identiteta; po njemu jesmo poseban etnikum.

Kovač novih riječi

Poznato je i da ste skovali različite neologizme, osobito unutar medicinskog diskursa. Koje biste svoje novotvorbe istaknuli kao osobito značajne ili zanimljive? Kojim se načelima vodite prilikom tvorbe novih riječi? Kako na vaše prijedloge gledaju jezikoslovci, a kako šira javnost?

- Ako Francuzi mogu skrbiti o svome jeziku, onda mogu i Hrvati, bez ikakve sustegnutosti i kompleksa. Hrvatska je specifičnost upravo brižnost prema jeziku, njegovo nazovi njegovanje, a kako sam na ti s jezikom i kako kažu – pjesnik, osjećam potrebu da stvaram, kujem nove riječi, prevodim medicinske i druge strane izraze na hrvatski, te izvlačim zaboravljene i zabačene, a potrebite, riječi iz naših triju jezičnih dionica. Glede kovanja novih riječi, smislio sam riječ kopnica za AIDS. Jer bolesnici o kojima sam u Londonu osamdesetih godina brinuo kao hepatolog, specijalist za jetrene bolesti, kopnili su poput snijega. A u duhu hrvatskoga jezika, poput padavice za epilepsiju ili sušice za tuberkulozu, ova je riječ prihvaćena od medicinske struke. Skovah i riječ ritmodajnik, mješte pace-makera, proširnica umjesto stenta, razumijevajući kao liječnik funkciju rečenih pojmova. Tako sam izmislio i oznak za brand ili marku i dobio brojne Šreterove nagrade za nove hrvatske riječi. Ljudi na ovu rabotu gledaju različito; većina je odobrava, pogotovo kada pogodim duh hrvatskoga jezika, ali ima i zlonamjernih koji to drže, ne skrbnom, već nepotrebnom rabotom, s čime se nikako ne bih mogao složiti. Biti kreativnim u jeziku zadaća je sviju nas, osobito ljudi koji su u tom poslu vješti i nadareni. Već sam kazao što je za moje jezikoslovno bavljenje rekao akademik Katičić. Preporukom u aplikaciji za proglašenje Zlatne formule hrvatskoga jezika ča-kaj-što, naveo je da sam svugdje pogodio u sridu. Njegovo mi je stajalište važnije od bilo čijeg mišljenja.

Što nam možete reći o vašoj najnovijoj zbirci poezije koju ste nedavno predstavili u Zadru?

- »Pietas«, naziv moje druge knjige izabranih pjesama, znači sućut, privrženost, odanost i odražava narav moje poezije; posve ljudske i supatničke, zavičajne, ali i kozmopolitski osovljene. Ona u dvosmjernom prožimanju spaja Hrvatsku s najudaljenijim zemljama i čini svijet razumljivim i prihvatljivim, humanijim mjestom. Lijepa Naša u rečenoj knjizi ravnotežni je spoj duhovnog i prirodnog svijeta, a s kozmičkim uzgonom nad Hrvatskom - biva posebnom, od Boga iznimno voljenom zemljom.