Baština kao medijski spektakl

Obnova Notre-Damea nije samo građevinski projekt obnove, već kulturni i emocionalni događaj svjetskog značaja, koji uključuje kompleksne odnose emocija, identiteta, politike i baštine.

Požar u crkvi Notre-Dame 2019. godine bio je globalni medijski događaj upravo zbog ispreplitanja kulturnih, emocionalnih, simboličkih i političkih čimbenika jer nije se radilo samo o nekoj spaljenoj građevini – radilo se o gubitku jednog kolektivnog simbola koji je nadilazio granice Francuske. Medijska spektakularizacija baštinskih događaja, poput obnove Notre-Damea, je proces koji upućuje na to kako masovni mediji pretvaraju određene neke događaje u »performans« – kroz stalno izvještavanje, dokumentarne emisije, intervjue sa stručnjacima, ali i kroz političke izjave i humanitarne kampanje koje izrastaju oko ovog događaja.

Obnovom Notre-Damea nastaju diskursi koji raspravljaju o nacionalnom identitetu, kulturnoj otpornosti, ali i o socijalnim nejednakostima, jer mnogi ističu kako je za obnovu katedrale u samo nekoliko dana prikupljeno više od milijardu eura, dok se istovremeno preskaču ozbiljni svakodnevni problemi građana.

Obnova Notre-Damea pokazuje kako baština postaje »živa« u medijskom prostoru te nije samo povijesna građevina, već i poligon rasprave različitih vrijednosti i interesa. Taj »performans« u kojem sudjeluju političari, stručnjaci, mediji, donatori, umjetnici i obični ljudi, otkriva koliko su nasljeđe i identitet povezani s moći, ali i s potrebom za vidljivošću i emocionalnim zajedništvom.

Požar je bio trenutak kolektivne tuge (foto: iStock)

Da bismo shvatili složenost vrijednosti povezanih s katedralom, koju doista čine kamen, drvo i metal, ali i osjećaji, sjećanja, vjera i predodžbi, nužno je istaknuti da Notre-Dame u Parizu, kao i svaka baština, zapravo je skup mnoštva sastavnica: povijesnih događaja, znanstvenih diskursa, književnih ili umjetničkih djela (od romana »Zvonar crkve Notre-Dame« Victora Hugoa do računalnih igara), pravnih odredbi – uhvaćenih u tokove koji oblikuju našu modernost: kretanje ljudi, ali i slika koje prenose masovni mediji, i koje su dostupne za razne oblike prisvajanja, bilo političkog, vjerskog, kulturnog, kolektivnog bilo individualnog.

Baštinske emocije

Emocionalna reakcija koju je izazvao požar na crkvi Notre-Dame u Parizu otkriva duboke emotivne dimenzije baštine. Emocija postaje polazište – okidač za mobilizaciju, stvaranje memorije i simboličku reinterpretaciju.

Bilo da se radi o tuzi zbog gubitka karakterističnoj za katastrofe, sukobima oko velikih kontroverzi u vezi s nasljeđem, svakodnevnoj privrženosti koju naše male živote veže za nasljeđe koje ih ukorjenjuje u dubinama povijesti, ili buntu popularnog aktivizma koji poziva na peticije i mobilizacije – cijeli katalog emocija nasljeđa i njihova sposobnost međusobnog povezivanja našao je izražaj u reakcijama na požar Notre-Damea. Kako je istaknuo Daniel Fabre, »snaga ovog emocionalnog registra u kontekstu nasljeđa leži u odnosu između pojma, svijesti i djelovanja nasljeđa te situacije ‘gubitka’«.

Požar Notre-Damea također je doveo do preciznijeg znanstvenog definiranja pojma »emocija u baštini tj. emotivne baštine«. Naime, u medijskoj euforiji nakon požara, taj je pojam istodobno bio odmah razumljiv i zavodljiv. Pod utjecajem emocije svi su se izrazili: znanstvenici svih profila, uključujući sociologe i povjesničare, stručnjaci za nasljeđe, političari, intelektualci svih političkih opredjeljenja, umjetnici, novinari i anonimna masa korisnika društvenih mreža i internetskih medija – u obilju tekstova i svjedočanstava koji čine golemi korpus, online peticije, članci u nacionalnim medijima, pisma upućena katedrali, dječji crteži, internetska proricanja sudbine itd. – popis bi trajao satima. Na djelu je bila emotivna baština, odnosno trauma baštine gdje emocija djeluje kao pokretačka sila, a ne samo kao reakcija.

Što Notre-Dame de Paris čini toliko posebnom? Kako možemo razumjeti neraskidivu povezanost materijalnosti i svetosti koja je oblikuje, danas i kroz povijest? Što to opožarene ostatke drvene konstrukcije krova čini toliko vrijednim da ih se smatra relikvijama? U čemu točno leži svetost ove građevine – u njezinoj povijesnoj materijalnosti ili vjerskoj namjeni? Kako te svjetovne i vjerske svetosti koegzistiraju? Koje dodatno značenje možemo dati pretvaranju spaljenog komada grede u križ Lorraine, postavljen na lijes posljednjeg borca Otpora, tijekom ceremonije 11. studenoga 2021.?

Ono što crkvu Notre-Dame čini jedinstvenom je eksplozivni spoj materijalne, sakralne, povijesne i političke važnosti. Ona istodobno stoji kao mjesto bogoslužja i svjetovna kulturna ikona – dvostruki identitet koji oblikuje njezino značenje u našem kolektivnom pamćenju. Uništenje ovakvih jedinstvenih mjesta poput Notre-Damea često dovodi do osjećaja gubitka i žalovanja unutar zajednica, slično iskustvu traume.

Katedrala je ponovo otvorena za javnost 8. prosinca 2024., nakon pet godina temeljite obnove (foto: REUTERS/Christian Hartmann)

Drugo pitanje u svezi iznimnosti ove građevine odnosi se na način na koji se ona utiskuje u živote ljudi, vjernika, akrobata i posjetitelja. Što je uzrok izuzetnog mjesta koje ova građevina ima u srcima svih – koji biografski događaji, koje uspomene se uz nju vežu? Od arheologa koji okupljaju kolektivnu pažnju oko stolova za sortiranje, do alpinista koji prepoznaju i interpretiraju tragove i grafite koje pronalaze – svatko na svoj način bilježi tragove i stvara arhive u obnovi ove crkve.

Nadalje, važno je spomenuti diskretnije oblike mobilizacije, kroz koje su se sudionici povezivali s ovim događajem ili prisvajali njegovu simboličku snagu. Donatori, posebno oni koji su darovali hrastova stabla za obnovu drvene konstrukcije krova. Škole koje su poticale djecu na crtanje u sklopu edukacije temeljene na emocijama baštine. Umjetnici koji su fotografirali, slikali i crtali. Gilets Jaunes (Žuti prsluci) koji su nosili natpise »Notre-Dame c’est pas nous« (s dvosmislenim značenjem: »Notre-Dame – nismo mi krivi« i »Mi nismo Notre-Dame«). Obnovu crkve pratio je val donacija milijardera, korporacija i francuske javnosti – gotovo milijarda eura obećana je u samo nekoliko dana za njezinu obnovu. Reakcija prosvjednika pokreta Žuti prsluci (Gilets Jaunes) na požar u katedrali Notre-Dame 2019. godine odražavala je duboko nezadovoljstvo zbog ekonomske nejednakosti i doživljene političke hipokrizije u Francuskoj.

Tu su bile i izrađivačice prekrivača koje su, nakon požara, izradile prekrivače s motivima Notre-Damea, prodavale ih na aukcijama i donirale prikupljeni novac jednoj od zaklada za obnovu.

Obnova katedrale Notre-Dame u Parizu nije bila samo tehničke prirode – ona je bila društveni »performans«. Od umjetnika i školske djece do prosvjednika Gilets Jaunes i amaterskih izrađivačica prekrivača, različiti akteri prisvojili su događaj kako bi izrazili identitet, tugu, otpor ili solidarnost.

Kolektivne emocije

Notre-Dame nije samo crkva; ona je globalni simbol gotičke arhitekture, katoličke baštine i francuskog nacionalnog identiteta. Požar je bio trenutak kolektivne tuge, a obnova je postala rasprava o otpornosti, jedinstvu i poštovanju prema kulturnoj baštini.

Pet godina nakon razornog požara u travnju 2019., postignuti su veliki obnoviteljski koraci. Požar je uništio kultni toranj katedrale, dijelove krova i teško oštetio unutrašnjost. Od tada je obnova ovog gotičkog remek-djela postala jedan od najambicioznijih projekata kulturne rekonstrukcije u suvremenoj europskoj povijesti. Katedrala je ponovo otvorena za javnost 8. prosinca 2024., nakon pet godina temeljite obnove interijera i zvonika.

Zvonik na glavnom pročelju u skelama (foto: Sandra Uskoković)

Obnova se u potpunosti temeljila na izvornim nacrtima iz 12. i 13. stoljeća, uključujući digitalne snimke napravljene prije požara. Zvonik, koji je u 19. stoljeću dodao Eugène Viollet-le-Duc, vjerno je rekonstruiran od hrastovine i olova, čime se očuvala njegova povijesna forma. Oštećene skulpture, gargojli i vitraji pažljivo su uklonjeni i očišćeni ili su ih replicirali stručni obrtnici. Čišćenje i restauracija unutrašnjosti otkrili su živopisne boje zidova i svodova, koje su bile skrivene prljavštinom i čađom. Liturgijski elementi poput oltara, orgulja i kornih klupa obnovljeni su ili zamijenjeni, uz očuvanje njihove tradicionalne funkcije i stila. Više od 1.000 vještih radnika, uključujući klesare, stolare, metalce i umjetnike vitraja, sudjelovalo je u obnovi. Obnavljani su uz tradicionalne tehnike, od kojih neke potječu još iz srednjeg vijeka, kako bi se osigurala povijesna vjerodostojnost.

Emocionalni izrazi i mobilizacije – od tuge do aktivizma – pokazuju kako se katastrofe društveno konstruiraju putem medija, rituala i društvenih mreža. Svako uništenje potiče narative koji oblikuju kolektivnu memoriju, identitet i strategije otpornosti. Istovremeno, pojavljuju se pitanja nejednakosti, pristupa i upravljanja baštinom, koja često otkrivaju dublje društvene strukturalne probleme.

Katastrofa na ikoničkoj crkvi Notre-Dame u Parizu ukazuje da mogući ili stvarni gubitak baštine, iako tragičan, može postati poticaj za kritičku refleksiju, solidarnost i razvoj novih kulturnih politika.