PLANINARENJE
Život je putovanje i najbolje ga je započeti pješice
Hrabrost je jedan od najvažnijih sastojaka našeg života. Često cijeli život prođe a da propuštamo prilike jer nemamo dovoljno hrabrosti pokrenuti se
ZONA JESENSKO-ZIMSKIH BOJA:TROJKA HRABRIM KORAKOM NAPRIJED... (Foto Antonio DUJMOVIĆ)
Poznatom adeptu Dragi Plećku bizarno je što nakon svih meditacija, subliminalnih zapisa i autogenih treninga tek sada shvaća kako je obično svjesno hodanje najbolje za duhovno i tjelesno zdravlje. Kada hodaš nekoliko tisuća koraka u komadu, tada ti je pažnja na dodiru s podlogom i obje moždane polovice funkcioniraju sinkrono. Surađuje intuicija s analitičkim umom. Dolaziš u stanje svijesti u kojem živčani sustav funkcionira optimalno i idealno. Ako zadržiš taj hod i to stanje dovoljno dugo, tada osjećaj dodira s tlom otvora vrata percepcije kroz koja dolaziš u kontakt s izvorom. To daje smisao postojanju. Razmišljajmo hodajući, hodajmo razmišljajući, rekao je o istom na svoj način francuski filozof i mislilac, veliki ljubitelj šetnji i lutanja prirodom Frédéric Gros.
Pozitivan stav o kretanju imaju i Damir Kligl iz Ivanovaca, Antonio Dujmović iz Belišća i Jasna Plemeniti iz Našica, s kojima smo razgovarali u povodu njihova najbržeg turnog obilaska najstarije planinarske obilaznice u Hrvatskoj. Radi se naravno o Slavonskom planinarskom putu (SPP), koji je, podsjetimo, nekada započinjao na željezničkoj postaji Londžica, a vodio je preko Krndije i Papuka do Strmca na Psunju. Prvo je imao 20 kontrolnih točaka, a duljinom je bio gotovo upola manji od današnje trase.
Nakon Domovinskog rata SPP je obnovljen i ponovno otvoren 2000. godine. Nova trasa imala je 18 kontrolnih točaka i oblik potkove, koja je počinjala na Omanovcu iznad Pakraca, a završavala na Petrovu vrhu kod Daruvara. Manje promjene na trasi dogodile su se 2003., kada je tiskano drugo izdanje dnevnika, ponovno s 20 kontrolnih točaka. Slijedila je 2011. inicijativa Slavonskog planinarskog saveza "Pohod slavonskim planinama", kada je otvorena nova dionica, koja spaja planinarske domove Petrov vrh i Omanovac. Time je SPP postao kružna obilaznica s 35 kontrolnih točaka. Tiskan je dnevnik koji pokriva proširenu trasu i nove kontrolne točke. Uz dnevnik su izdani i informativni zemljovidi u papirnatom i digitalnom obliku. Nakon obilaska svih točaka dobiva se lijepa spomen-značka.
Putovi i neke stranputice
Normalni planinari tristo kilometara dugi SPP obilaze etapno mjesecima ili čak godinama. Rijetki ga prođu za desetak dana, jedino su ga Damir, Antonio i Jasna odradili za samo tri i pol dana. Napominju da im je osim uživanja u hodanju motiv bila i želja za skretanjem pozornosti na postojanje tog iznimnog pješačkog puta. Smatraju da je SPP svojevrsno uranjanje u ljepote brdovite Slavonije, bez obzira na to kako ga i u koje doba godine obilazili. Za Antonija je, recimo, prelazak Slavonskog planinarskog puta u komadu ostvareni san i drži ga većim osobnim dosegom od, primjerice, najpoznatijeg trail-natjecanja, Ultra trail Mont Blanc.
Dakle, priča o tom neobičnom pothvatu uporne trojke počinje krajem listopada na jezeru Borovik, odakle trči prema atraktivnoj Planinarskoj kući Krndija u Londžici, a onda starom rimskom cestom pokraj napuštenih bazena, groblja u Gradcu i uz rub kamenoloma do utvrde Bedemgrad, jedne od najstarijih sačuvanih ulaznih kula. Bez ozbiljnih uspona žure dalje preko Lončarskog visa, Dobre vode i Planinarske kuće Tivanovo prema Petrovu vrhu iznad manastira svetog Nikole. Unatoč poznatom terenu usporavaju jer su teški strojevi masakrirali okoliš, priča nam Kligl i dodaje:
- Namjerno upotrebljavam riječ masakrirali jer jedno je posjeći šumu, a potpuno je drugo iza sebe ostaviti neprohodan šumski put, prepun granja, korova, raslinja i otpada. Nažalost, takve su nas scene pratile i na drugim dijelovima rute. Tužno je što čovjek koji na sebe preuzima ulogu gospodara šuma prema njoj ima maćehinski odnos, ne razmišljajući što ostavlja generacijama iza sebe.
Kako god, prvi ih ozbiljniji uspon do Petrova vrha opušta, pa manje-više rutinski preko Ružice grada, Kapovca, Domobranske livade, Češljakovačkog visa, Velike i Lapjaka stižu do Jankovca. Ondje ih nakon prijeđena 72 kilometra i 2800 metra uspona s toplim obrokom čeka logističarka Martina. Slijedilo je kratko spavanje i žurba do Ivačke glave, gdje ih očarava najljepše svitanje uopće. Ispunjeni trenutkom i stopljeni s prirodom, nastavljaju prema "ulazu zvečevačkom". Kako je i ondje šuma uništena, a nema ni markacija, taj dio prvo prolaze intuitivno pa po azimutu do ceste s koje kreće lagani uspon prema Kneževoj vodi. Brzo napreduju poznatim terenom papučke prašumske oaze Sekulinačke planine. Radi se o 150 godina staroj šumi bukve i jele zaštićene od sredine prošlog stoljeća kao posebni rezervat šumske vegetacije.
Dalje ih put vodi preko Visokog vrha, Šarenglave do križanja prema Gudnogi, gdje je u Drugom svjetskom ratu bila partizanska bolnica. Isprva su to bile dvije barake, a poslije su uz potok Gudnogu partizani sagradili još šest drvenih baraka, zgradu bolnice na kat i popratne objekte.
Odatle idu do Loma i Novog Zvečeva, za koji su nam ispričali da je loše očišćen, zarastao i bogat divljači. Kod vrha Ljutoč hvata ih prva veća kriza, koja traje do čistog, ali neprirodnog spusta prema cesti Sirač - Voćin.
Strojevi melju
Naši pustolovi kazuju da ih je sunce pržilo na beskrajno dugom usponu prema Crnom vrhu, gdje, čuvši roktanje, nalijeću na izbezumljenu krmaču. Zaobišavši divlju svinju slijeva, nastavljaju uživati u predivnim pogledima prema Đulovcu, Bastajima i drugim selima zapadnog Papuka.
- Nakon Crnog vrha uputili smo se grebenom do Vranog kamena. Ovdje opet tuga i ljutnja! Motorne pile štekću, čitava desna strana šume je porušena, a veliki strojevi i dalje melju sve pred sobom. Tu se Vrani kamen, okružen porušenim stablima, jedva vidi, navodi Kligl.
Sabravši se, nastavljaju trčati do Petrova vrha, a onda dugim spustom do Bajine, pa uz kanjon rječice Purnice do grebena koji vodi na vrh Veliki Javornik. Na dugom neprohodnom, loše markiranom i netrčljivom usponu hvata ih mrak, koji otežava ionako zahtjevnu orijentaciju. Iskustveno se s Velikog Javornika po neprohodnom terenu probijaju prema gotičkoj Čaklovačkoj kuli, a zatim uz potoke Rakovac i Lučica do Planinarskog doma Omanovac na Psunju.
- Svjetla planinarskog doma u tom su nam trenutku izgledala kao svjetla raja. Deset je sati navečer. Kasnimo puna dva sata. Unutrašnjost toplog doma i ukusna večera bile su dovoljne da zaboravimo sve današnje muke. Odlazak na spavanje nam je nakon prevaljena 82 kilometra i 3400 metara uspona godio, kaže Kligl pa nastavlja da već zorom struje stazom, uživajući u šuštanju suhog lišća, širokim pogledima na nizine prekrivene maglom i suncem obasjana brda, prema najvišem vrhu Psunja, Brezovu polju.
S prostrane visoravni nastavljaju do kamene piramide pa do Strmca, Babje i Požeške gore. Nakon Maksimova hrasta, Kapetanove kose, Klikuna i mnogih drugih prirodnih lokacija, zaselaka sa zapuštenim grobljima oko kojih se muvaju podivljali psi, usporavaju kod očajno neprohodnog dijela, od Vidova brda do Pljuskare.
- Ta noć je bila najgora. Beskrajna noćna mora. Dilj-gora noću nije baš najbolja opcija za ljude, govori nam Antonio. Prisjeća se kako su ondje zbog dezorijentiranosti, umora i napetosti proživjeli agoniju:
- Jasna nam je bila u lošem stanju, svi smo bili premoreni i već jako dugo u mraku te nesretne, treće noći. Kako nam se vrijeme dolaska produžavalo, planirana je kilometraža rasla, pa je i nervoza postajala sve veća. Na mnogim dijelovima nismo mogli pratiti planinarsku stazu jer je bila totalno neprohodna, a dijelom i loše markirana, zbog čega smo improvizirali po makadamskim putovima. Damir je to odlično iznavigirao, poštedjevši nas tako probijanja kroz gustu šikaru.
Kako kriza popušta kod kanjona Pljuskare, tako nastavljaju kroz noć ubrzavati prema Planinarskom domu "Đuro Pilar". Posljednju uzbrdicu prije doma Jasna prelazi šepajući, uz Antonijevu pomoć. U dom stižu u tri sata ujutro, gdje ih nezamjenjiva pomoćnica Martina čeka s večerom. Unatoč umoru i gubitku teka, prisiljava ih jesti. Zbog ozljede Jasna odustaje. Taj dan su prešli ubitačna 102 kilometra s 3000 metara uspona.
Zagrljaj za Benđu
- U tri dana pretrčala sam 255 kilometra s 9,000 metara visinske razlike, prije nego što sam odustala zbog ozljede gležnja. Smatram to svojim velikim postignućem s obzirom na to da prije desetak godina nisam ni znala što je trčanje. Samo sam željela smršavjeti, kazala je inspirativna Jasna, a Damir i Antonio opušteno odrađivali preostalih tridesetak kilometara te nesvakidašnje avanture.
Raduju se jutarnjoj rosi! Vlaga traje do ulaza u šumu, gdje se put blago počinje penjati u smjeru jezera Ljeskove vode, okruženog s osam izvora. Kažu da je staza bila dobra, čista i uglavnom trčljiva:
- Želimo ovo završiti, osjećamo iscrpljenost, a i sunce prži prilično jako za ovo doba godine. Posljednji uspon do Čardaka prolazimo bez teškoća za dva sata. Posljednja je to kontrolna točka puta i ostaje nam odraditi još dvadesetak kilometara do Borovika. Spuštamo se prema cesti Ruševo - Đakovo. Sve je čisto i uredno.
Negdje kod sela Paučje, nastavlja Kligl, ususret im trči klupska ekipa "Djeca iz Šume", Dunja Dujmović, Damir Weber i Krešimir Valentić. Teško je opisati sreću, jer nakon tri dana patnje, muke i iščekivanja to im je bio najljepši povratak u civilizaciju. Razgovor s ekipom olakšava posljednje kilometre.
- Nevjerojatno koliko smo to brzo prošli trčeći s prijateljima. I onda posljednji spust. Planinarska kuća Borovik je ispod nas. Gospodin Lacius nas već čeka s ostalima. Tu je i naša Jasna. I njezina sestra Vesna Janković je ovdje. Zagrljaj s njom je kao da grlimo našeg Benđu, pokojnog prijatelja kojemu smo ovo posvetili, zaključuje Kligl.
Na kraju ove inspirativne priče vraćamo se Dragi Plečku, koji misli da je osim snage i ljubavi prema prirodi za ovakve pothvate važna i hrabrost. Hrabrost je jedan od najvažnijih sastojaka našeg života. Često cijeli život prođe a da propuštamo prilike jer nemamo dovoljno hrabrosti pokrenuti se. A kada i ako skupimo hrabrosti za prvi pokret, onda na red dolazi Frédéric Gros i njegova legendarna knjiga “Filozofija hodanja”, koja daje odgovore na pitanja poput onoga razmišljamo li doista dobro samo dok hodamo. Je li bolje hodati sam ili u društvu? Što nam sve treba dok hodamo? I znamo li uopće zašto hodamo? Ili, kako je to rekao Bruce Chatwin: Život je putovanje pješice! Walter Benjamin je pak ovako zborio: Kako čovjek hoda, tako i misli.”
Najljepši rođendanski dar
Epilog ove priče slijedi zapravo za tjedan dana, kada se Jasna oporavila. Oteklina na zglobu se povukla i nakon nekoliko laganih treninga poželjela je završiti avanturu. Preostalih 35 kilometara i dolazak na posljednju kontrolnu točku Čardak nestrpljivo je čekala. Zbog specifičnosti rute Jasni se na posljednjoj dionici, od Planinarskog doma “Đuro Pilar” do jezera Borovik, pridružuju Damir i Krešimir, a Martina i Damir Weber kreću im u susret iz suprotnog smjera. Nakon tjedna lošeg vremena dan je idealan za trčanje. Jasna i Krešo izmjenjuju se u vodstvu, a Damir je zadužen za orijentaciju. Na Čardak stižu za dva i pol sata. Slikaju se i nastavljaju prema Vrganju, Vučjoj glavi, nakon koje izbijaju na asfaltiranu cestu u Paučju. Posljednja dva kilometra prolaze planinarskim putom koji ih vodi izravno u Planinarsku kuću Borovik. Jasna je dobila najljepši rođendanski poklon! (Damir Kligl/D.Ma.)
Slavonski planinarski put
Slavonski planinarski put se obilazi u proizvoljnom smjeru i nije vremenski ograničen. Obilazak je na vlastitu odgovornost (valja se unaprijed raspitati o dijelu trase koji planirate obilaziti), uz poštovanje pravila sigurnog boravka u planinama. Za stjecanje Značke Slavonskog planinarskog puta potrebno je obići svih 35 kontrolnih točaka (KT) i na njima otisnuti pečate u dnevnik (obavezno nosite jastučić za pečate sa sobom). U slučaju da na KT-u nema pečata ili ga niste pronašli, priznaje se fotografija na kojoj se vidi obilaznik u prepoznatljivom ambijentu kontrolne točke. Pečati se nalaze u odgovarajućim kutijama na KT-u ili u planinarskim objektima. Za dokazani obilazak dobiva se pripadajuća numerirana značka. Turni obilazak SPP-a, u neprekinutom prolazu, posebno se evidentira, a obilaznicima pripada priznanje “Kamilo Firinger”. (Slavonski planinari/D. Ma.)
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook X
