»Kiša, sunce, trava, rosa« - knjiga koja govori

Prof. dr. sc. Blaženka Martinović radi na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Puli te su glavna područja njezina interesa normativna akcentologija, ortografija, akademski diskurs i feministička lingvistika. Prof. dr. sc. Elenmari Pletikos Olof radi na Odsjeku za fonetiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, a područja njezina interesa su akcentologija, intonacija hrvatskoga jezika, govorna izražajnost i govorničke vrste. Prof. dr. Jelena Vlašić Duić radi na Odsjeku za fonetiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, a njezini su istraživački interesi ortoepija, akcentologija, filmski govor i metodika govorništva.

Vaša je knjiga bogatog sadržaja i suvremenog metodičkog pristupa. Objasnite nam njezin naslov.

Vlašić Duić: Naslov priručnika slučajno je meteorološki, naime, riječi iz naslova primjeri su za četiri naglaska: dva kratka i dva duga, različitoga kretanja tona. Riječ "kiša" ima kratki silazni, "sunce" dugi silazni, "trava" dugi uzlazni, a "rosa" kratki uzlazni. Rijetko tko može iz takva opisa znati kako to zaista zvuči, zato, uz sve primjere koje dajemo u knjizi, nudimo čitateljima zvučne snimke da mogu zaista čuti naglaske, pa imitacijom učiti. Naslov je mnemonički i metodički. S jedne strane, želimo da studenti zapamte česte i nesporne riječi s pojedinim naglaskom, stoga četiri riječi kao prototipne stavljamo već u naslov. S druge strane, redoslijed upućuje na metodiku obrade, počinjemo s najlakšim naglaskom, to je kratkosilazni kao u riječi "kiša", a završavamo s kratkouzlaznim koji je najteži, on se javlja u riječi "rosa".

Svaki od tih četiriju naglasaka ima po jedno veliko poglavlje u knjizi, oni su u središtu jer četiri naglaska, uz zanaglasnu dužinu, čine naglasni repertoar standardnoga hrvatskog jezika. Imamo, dakako, i uvodna poglavlja, u kojima se zasebno uvježbava mjesto naglaska, trajanje i ton naglaska (i to na pseudoriječima), te poglavlje o druga dva naglaska koja se javljaju u hrvatskome, a nisu dio standarda, jedan se zove dinamički ili udarni naglasak (kolokvijalno zvan i "zagrebački"), a drugi akut (koji se susreće u opisima kajkavskih, čakavskih i staroštokavskih dijalekata).

Fonetski i kroatistički pristup

Kako je knjiga koncipirana, kako metodički oblikovana?

Pletikos Olof: U razvoju metoda poučavanja hrvatskih naglasaka koristile smo se temeljnim znanjima i iskustvima koja su se sredinom 20. stoljeća počela razvijati na Odsjeku za fonetiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a to su audiovizualna globalnostrukturalna metoda za poučavanje stranih jezika te verbotonalna metoda usvajanja govora. Uzor na kojem smo temeljile usvajanje naglasaka, od riječi, preko rečenice do teksta, bio je tekst i zvuk djela "Srpsko-hrvatski jezik: izgovor i intonacija s recitacijama na pločama", autora Ivšića i Kravara iz 1955. godine. To je djelo prema čijem su zvučnom zapisu brojne generacije studenata fonetike učile slušati i izgovarati hrvatske naglaske i zanaglasne dužine. Punih 70 godina nije bilo priručnika za uvježbavanje naglasaka.

Nas tri zajedničkim radom na naglascima spajamo zagrebačku fonetsku školu koja je tjelesna, usmjerena na multisenzoriku, pokret, zvuk, propitivanje standardnoga govora i pulsku kroatističku naglasnu školu koja se bavi naglaskom u priručnicima i tipologijom. Mislim da smo na najbolji mogući način spojile fonetski i kroatistički pristup naglascima.

I učenje i poučavanje hrvatskih naglasaka izaziva određeni otpor. Zašto je tako težak naš naglasni sustav?

Pletikos Olof: Mnogo je razloga tome. Osnovni je razlog u tome što velik dio govornika hrvatskoga jezika, oko pola stanovništva, u svome govoru nema četiri naglaska koja su opisana u standardu, već samo jedan ili dva naglaska, tj. tzv. udarni naglasni sustav. Govorni sloj jezika, u koji spadaju naglasci, ne usvaja se svjesno, već imitacijom u mlađoj dobi, negdje do početka puberteta. Ako djeca odrastaju u sredini u kojoj se govore četiri naglaska, primjerice u Splitu, Šibeniku, Zadru, Osijeku, Slavonskom Brodu, Vukovaru, oni će te naglaske imati i kada govore standardnim jezikom, a ako odrastaju u sredini u kojoj nema uzlaznih naglasaka, primjerice u Zagrebu, Varaždinu, Rijeci, Puli, ti govornici usvojit će samo silazni naglasak.

Visinski sustav

Osim suženoga repertoara naglasaka, govornici iz Zagreba i drugih spomenutih gradova, imat će često i drukčije mjesto naglasaka. Problem nastaje zato što je u standardu opisan samo sustav s četiri naglaska i zanaglasnom dužinom, tzv. visinski sustav. I njega bi, prema tome, svi trebali naučiti. Spontano ga teško izgovaraju svi koji nisu iz toga, visinskoga, sustava, pa čak i oni kojima je govor struka, kao što su nastavnici i profesori hrvatskoga jezika, od osnovne škole do fakulteta. Naš je prvi cilj osvijestiti govornike kojim naglasnim sustavom govore i uputiti ih na činjenicu da svatko svoj izgovor percipira neutralnim, neutralnijim od čijega tuđega te da iz te pozicije onda i vrednuje tuđi izgovor. To se može uočiti i među jezikoslovcima koji su bilježili naglaske u rječnicima hrvatskoga jezika, naime rječnici nisu ujednačeni u svim riječima, kako bi ih trebalo izgovoriti u standardu, upravo zbog toga jer je svaki autor krenuo od svoga idioma, svoga govora, i prema njemu mjerio ondje gdje je bilo dvojbi ili više mogućnosti izgovora.

Naslovnicu knjige "Kiša, trava, sunce, rosa" ilustrirao je akademski slikar Marin Baučić

Kakva rješenja nudite za takva naglasna kolebanja?

Pletikos Olof: Mi ovim priručnikom nismo pokušale rasplesti taj gordijski čvor hrvatskih naglasaka, već osmisliti alat, metode poučavanja pomoću kojih možemo nekoga naučiti slušati, bilježiti, izgovarati sve naglasne mogućnosti u hrvatskome jeziku. Možda ćemo one koji traže jednoznačna rješenja i razočarati, ali bismo im voljele poručiti da takvih rješenja za naglasni sustav nikada neće ni biti jer naglasci pripadaju vrlo dinamičnome sustavu kao što je govor te da se govor prilagođava komunikacijskoj situaciji i ne možemo uvijek govoriti jednako, zapravo bilo bi loše kad bismo u svakoj situaciji jednako govorili. Poželjno je na tržnici razgovarati mjesnim govorom, dijalektom, a na radnome mjestu standardom. A i na radnome mjestu drukčije je ako je kakvo pozvano predavanje na znanstvenome skupu ili je intervju za radijsku postaju. Naglasna je raznolikost u hrvatskome jeziku ogromna, postoji među regijama, među govornicima iz iste regije i grada, a puno je kolebanja i nedosljednosti među rječnicima i gramatikama. U knjizi prikazujemo i ozvučujemo ta kolebanja. Naravno da nudimo i neka rješenja i neka tumačenja, ali naša rješenja nisu preskriptivna.

Sedmi razred

Je li uopće moguće nekoga naučiti standardnim naglascima?

Pletikos Olof: Iznimno je teško naučiti naglaske, kao što je općenito teško mijenjati svoj izgovor jer je on usvojen, automatiziran. Je li vas netko poučavao kako izgovoriti riječ "maajka", s dugosilaznim naglaskom, kao i u riječima "suunce", "moore", "škoola"; kako izgovoriti riječ "vino" s dugouzlaznim, kao i u riječima "traava", "meedo", "duuga" i slično? Mi to činimo. Naučiti nekoga naglaske nije moguće u nekoliko sati u sedmome razredu osnovne škole, kako propisuje kurikul. Studenti koji završe studij kroatistike ili fonetike mogu tek djelomično naučiti naglaske, ovisno o svom početnom sustavu.

Tek poneki nastavnik hrvatskoga svjestan je toga. Nedavno sam u razgovoru s profesorom hrvatskoga u osnovnoj školi u Zagrebu, u koju idu moja djeca, čula rečenicu: "U poučavanju naglasaka najviše što možemo naučiti djecu, osim znakova i osnovnih distribucijskih pravila, mali je, ograničeni broj riječi, možda dvadesetak, i samo te riječi ispitati na ispitu." Pomislila sam - konačno! Neki naši jezikoslovci javno zagovaraju da svi trebaju učiti standard koji je propisan. To jednostavno nije moguće. Standardni je visinski sustav koji se govori u Slavoniji i Dalmaciji ljudima iz Istre i Zagreba kao "strani jezik". Ako ga nisu usvojili slušajući roditelje, prijatelje i nastavnike u školi, nisu imali prigode slušati ga i usvojiti. Možda su nekad pomagali televizija i radio, ali mladi danas ne slušaju programe Hrvatskoga radija na kojem imaju priliku čuti naglasno uzorne govornike. To nisu svi govornici, voditelji, pa čak ni jezikoslovci koji daju savjete. Na HRT-u imamo fantastične spikere, a oni su možda jedini govornici hrvatskoga jezika koji nam mogu biti pravi govorni uzori.

Jesu li neki naglasci ipak pravilniji ili poželjniji od drugih?

Martinović: Standardni naglasni sustav koji je sad propisan nema prestiž kod svih govornika, posebice nemaju prestiž zanaglasne dužine pa onda nema ni motivacije za svladavanjem takva izgovora. Primjerice, velik broj govornika, ako su iz udarnoga sustava, ne želi izgovarati riječi kako su propisane: "neemaa ženee", "nekoliiko noviinaa", "blagaajna" i slično. Propisano je i da posuđenice nemaju silazni naglasak izvan početnoga sloga u strožem standardu, preporučuje se "vijadukt", "radijator", "intervju", ali takav se izgovor čuje samo kod onih kojima je standard prestiž, najčešće kod onih koji su kroatističke struke. Možemo utvrditi da propisani standardni izgovor nema prestiž kod govornika iz udarnoga sustava, ne trude se ni kod domaćih riječi pomaknuti naglasak prema standardnome mjestu pa izgovaraju "mornar", "pogledati", "napraviti" i slično. Istraživanja pokazuju da je dovoljno približiti se standardnome mjestu naglaska (bez ostvaraja kontrasta tonova, uzlaznih i silaznih) pa da zvučimo u percepciji govornika standardno, no o tome se malo govori.

Kontekst sve rasplete

Naglasnoj se normi, kao što je rečeno, pridaje vrlo malo pozornosti u obrazovnome sustavu, ne poučava se sustavno te se učenici susreću s naglasnim znakovljem tek u sedmom razredu osnovne škole i te znakove doživljavaju kao naknadno dodane ukrase. Naglasak u hrvatskome jeziku ne utječe na značenje riječi jer kontekst sve rasplete pa govornici ne osjećaju naglasak pretjerano važnim u svakodnevnoj komunikaciji. Mi zapravo nismo ni svjesni kojim naglascima govorimo jer oni u pravilu ne nose značenje, a minimalni parovi, o kojima smo slušali u školi, kao što su "pas" i "paas", "luk" i "luuk", "grad" i "graad", "vile" i "viile" i slično, više su zabava i kuriozitet nego što zaista imaju funkciju u jeziku. U knjizi poučavamo te poznate homonime, ali ne zbog njihove funkcije u jeziku, već zato što je učenje stavljanjem naglasaka u kontrast dobra metoda poučavanja. Koliko god naglasak akcentolozima bio zanimljiv, on doista nije važan u svakodnevnoj komunikaciji. A koliko je koji naglasak poželjan, to istražujemo u jednoj drugoj knjizi.

Vaša knjiga među ostalim omogućuje i traži komunikaciju.

Martinović: Na predstavljanju knjige u Zagrebu književnik Zoran Ferić, jedan od predstavljača, rekao je sljedeće: "Da je ova knjiga Indijanac, zvala bi se ‘Knjiga koja govori’". Naime, u priručniku se uz riječi i tekstove koje zvučno oprimjerujemo nalaze ikonice megafona koji sugeriraju korisniku da je trenutak da posluša izgovor. Očitavanjem QR koda dolazi se do mrežne stranice na kojoj su pohranjeni zvukovi, više od 500 snimaka. Najvažniji i metodički najpedantniji dio knjige su riječi, rečenice i tekstovi osmišljeni za vježbanje slušanja i izgovora pojedinih naglasaka. Riječi i tekstove za standardne naglaske čitaju spikeri Melita Hrengek i Ivan Kojundžić s HRT-a. Oboje imaju prekrasne glasove, savršenu dikciju, a sva četiri standardna naglaska izgovaraju "školski". Takvi govornici kojima ne čujemo porijeklo nazivaju se "modelski govornici". Najčešći zadatak u knjizi je slušati i oponašati. Imamo i brojne vježbe u kojima učenici trebaju usporediti svoje izgovore.

Zasićene ilustracije

Knjiga je obogaćena s više od 140 ilustracija. Izradio ih je akademski slikar Marin Baučić koji se primio vrlo zahtjevnoga posla: crtati po našem naputku, s ciljem "zasićene ilustracije" koja prati tekstove i rečenice zasićene riječima s točno određenim naglaskom. Ilustracije su gdjegdje gotovo nadrealistične, a iskustvo nam govori da upravo takve najviše motiviraju studente kada je na redu vježba opisivanja slika riječima sa zadanim naglaskom. Nijedna ilustracija u priručniku nije slučajna, svaka je pomno osmišljena, s ciljem da motivira korisnika za uvježbavanje ne baš atraktivne jezične teme. Naime, u fazi evokacije, prvoj u nastavnome satu, ilustracija uvodi u temu koja se obrađuje te na koncu služi i lakšemu memoriranju, imajući u vidu da mnogi bolje pamte vizualne sadržaje. Marin Baučić skicirao je, prema našoj uputi, i spomenute pokrete rukom koji se izvode pri izgovoru četiriju naglasaka. Naime, prema verbotonalnoj metodi makropokret, tj. pokret tijela i ruke, važna je potpora mikropokretu govora.

Postoji raznolikost u naglašavanju standardnog jezika u pojedinim dijelovima Hrvatske.

Vlašić Duić: Dakako, u hrvatskome postoji velika naglasna raznolikost. Regiolektne i različite varijetete standardnoga izgovora oprimjerili su glasovi književnica i književnika, profesora i profesorica. Primjerice za pulski izgovor snimile smo pripovjedača Aleksandra Bančića i književnicu Augustu Benčić Ivančin. Za riječki izgovor imamo tekstove Ive Bezinović-Haydon, a za zagrebački Zorana Ferića i Hrvoja Šalkovića. Naglaske visinskog sustava oprimjerili su nam Branka Barčot i Olja Savičević Ivančević (za splitski izgovor), Roman Simić (za zadarski), Irena Bratičević (za dubrovački), Ivana Bodrožić (za vukovarski) i Lorna Rajle (za osječki izgovor). Dvoje književnika ozvučilo nam je i dva mjesna govora u kojima se javlja akut: Ičica Barišić ustupila nam je jednu svoju pjesmu govorom Pitava na Hvaru, a Velimir Piškorec pjesmu na kajkavskom đurđevečkom.

Rečenične intonacije

U knjizi opisujete i nestandardne naglaske, bavite se i rečeničnom intonacijom.

Vlašić Duić: Akut i udarni naglasak, iako nisu dio standardološkoga naglasnog repertoara, opisujemo zato što su perceptivno zanimljivi za prepoznavanje regiolekata. Udarni je vrlo sličan kratkosilaznome i regionalno je vrlo čest. Akut je vrsta uzlaznoga naglaska koji se još naziva i "zavinutim naglaskom". Cilj nam je da ga slušatelji mogu prepoznati, imitirati i razlikovati od dugouzlaznoga naglaska. Naime, akut pripada starom naglasnom sustavu, karakterističan je i najbolje očuvan u nekim govorima čakavskoga narječja te u posavskim, staroštokavskim govorima. U knjizi se mogu čuti primjeri akuta u korčulanskoj i hvarskoj čakavštini te u đurđevačkoj kajkavštini.

Rečeničnoj intonaciji posvetile smo posebno poglavlje jer smo uočile da se u poučavanju naglasaka često nedovoljno osvještava međuutjecaj rečenične intonacije i naglaska riječi. Ta su dva govorna sredstva isprepletena jer oba uključuju kretanje tona pa intonacija dodatno komplicira već ionako dovoljno izazovno poučavanje naglaska. Naime, naglasak riječi arhetipski se ostvaruje samo u neutralnoj silaznoj intonaciji te ga samo u takvoj i možemo poučavati. Kad se nađe u, primjerice, uzlaznoj ili ravnoj intonaciji, često je teško, a ponekad i gotovo nemoguće odrediti je li riječ o uzlaznome ili o silaznome naglasku. Upravo se zato u jednom poglavlju uvježbavaju jednostavnije intonacijske jezgre te se ilustriraju odnosi naglaska riječi i rečenične intonacije.

S obzirom na bogatstvo sadržaja, čini se da ste na knjizi radili jako dugo.

Martinović: Rad je trajao jedno desetljeće. Počele smo vrlo skromno i prva zamisao je bila angažirati jednoga modelskog govornika - spikera, nakon toga se rodila ideja da pamćenje i proizvodnju naglasaka želimo poduprijeti ilustracijama pa smo tragale za dobrim ilustratorom, zatim smo poželje ozvučiti neke tekstove u izgovoru profesionalnih govornika iz raznih krajeva Hrvatske te smo više od godine dana tražile, snimale, preslušavale interpretatore, birale što ćemo od snimaka staviti u knjigu. Kolega Jordan Bićanić vrijedno je snimao i obrađivao zvuk. A onda smo na kraju zaključile da ne možemo taj zvuk imati na CD-u ili USB sticku, jer su se u tome desetljeću rada mijenjale i tehnologije, pa smo poželjele mrežnu stranicu na kojoj će se zvukovi moći slušati jednostavno očitavanjem koda na mobitelu. Tu nam je pomogao Dominik Popović koji je napravio mrežni dizajn. Urednik knjige iz Ibis grafike Krešo Krnic bavio se fontovima, grafička urednica Ana Vujasić slagala je boje i dizajnirala vizual knjige. Bilo je više od 20 ljudi od kojih smo u nekom segmentu tražile pomoć. Prva inačica ovoga priručnika bila je skripta od 50-ak stranica, a današnje opsežno izdanje od 500 stranica svjedoči o vrtlogu ideja, kreativnosti i mašti koja je bujala.

Mrežna stranica

Kome je sve priručnik namijenjen?

Martinović: Priručnik je namijenjen u prvom redu nastavnicima i studentima na sveučilišnim kolegijima u kojima se poučava standardnojezični izgovor, oni postoje na studiju fonetike, kroatistike, glume, kroatologije, novinarstva, kulture i medija, na učiteljskome studiju i slično. Pojedina poglavlja mogu pomoći nastavnicima u poučavanju u osnovnoj i srednjoj školi, kao i poučavanju hrvatskoga jezika kao stranoga. Zvučni zapisi na mrežnoj stranici u otvorenome su pristupu i mogu biti zanimljivi svima koje zanima kako zvuči hrvatski standardni jezik u svome neutralnom izričaju, ali i u svome raslojavanju. Dakle, priručnik donosi sliku kako zvuči hrvatski jezik od sjevera do juga i od istoka do zapada, ali ne dijalektološki (osim poglavlja koje obrađuje akut), nego u "ustima" obrazovanih govornika kada govore standardom.

Koja je vaša poruka čitateljima knjige, svima nama koji govorimo hrvatski?

Vlašić Duić: O izgovoru naglasaka vodi se računa u službenoj, javnoj uporabi, a za početak najlakše se približiti propisanoj normi mjestom naglaska, jer se ono najlakše i percipira kod slušatelja ("napraviti", "izreći", "fakultet", "student" i slično). Što se tiče tona i trajanja, za govornike može biti utješna činjenica da se naglasak riječi mijenja pod rečeničnom intonacijom i da je najbolje očuvan kada se nalazi u naglašenoj riječi na kraju izjavne rečenice. Rečenična intonacija važnija je i čujnija od izgovora naglasaka. Za kraj možemo ponoviti zadnju uputu u našoj knjizi: "Ne opterećujte se ni naglascima ni intonacijama, razmišljajte o sadržaju i uživajte u komunikaciji. Za razliku od naglasaka, intonacije nisu normirane, to je nemoguće učiniti. O njima u javnom govoru ne trebate previše razmišljati, točnije, nemojte o njima razmišljati, to je naša preporuka. Što budete opušteniji, Vaše će intonacije biti prirodnije."