EU između američko-ruske igre i vlastitih slabosti

Geopolitička karta svijeta danas više ne sliči onoj od prije desetak godina. Nekada čvrsto definirane uloge velikih sila, uključujući SAD, Rusiju i države Europe, polako se mijenjaju. Promjene nisu vidljive samo u izjavama političara ili diplomatskim susretima nego i u realnim, često surovim, posljedicama za svakodnevni život milijuna ljudi, osobito u Europi. Međutim, iza svih složenih događaja skriva se jednostavno pitanje: Tko će odlučivati o budućnosti europskog kontinenta, Europa sama ili netko drugi?

Povratak američkog pragmatizma: Ako nešto karakterizira američku vanjsku politiku posljednjih godina, to je postupno napuštanje ideološkog pristupa u korist sirovog pragmatizma. Iako retorički još uvijek postoje tvrdnje o obrani liberalnog svjetskog poretka, u praksi se sve češće pojavljuju potezi koji otkrivaju sasvim drukčiju logiku. SAD je svjestan da više ne može dominirati istovremeno u Europi, Aziji, Pacifiku i drugim dijelovima svijeta kao u vrijeme unipolarnog trenutka devedesetih godina. Danas je američka politika usredotočena na ono što smatra ključnim - globalno nadmetanje s Kinom.

Rusija u tom kontekstu više nije egzistencijalna prijetnja američkim interesima, nego faktor s kojim se, ako to koristi američkoj strategiji, može pronaći određeni modus vivendi. Dugogodišnji američki cilj - slabljenje ruskog utjecaja u Europi - nije nestao, ali postaje fleksibilan. Ako bi dogovor s Moskvom oslabio kineske ambicije i stabilizirao tržišta ključnih sirovina i energenata, Washington bi ga vjerojatno rado prihvatio. Pragmatična realpolitika ponovno prevladava nad starim pričama o "borbi za slobodni svijet".

Dražen Smiljanić

Izazova sve više

Europa između moralne politike i golih interesa: Nasuprot tome, Europa je u složenijoj i nepovoljnijoj poziciji. S jedne strane snažno podupire Ukrajinu, što proizlazi i iz osjećaja moralne odgovornosti i iz realne brige za vlastitu sigurnost. No s druge strane cijena tog izbora sa svakim danom postaje sve vidljivija. Inflacija, energetska nesigurnost, pad industrijske konkurentnosti, nezadovoljstvo građana - sve su to posljedice koje europski čelnici više ne mogu ignorirati. Od Berlina do Pariza sve se češće čuje pitanje: Koliko je dugoročno održiv model u kojem Europa potpuno ovisi o američkoj zaštiti i energentima iz SAD-a?

Europska sigurnost, čini se, još uvijek je posve vezana uz NATO, a time i uz američke interese. No sve češće se otvara pitanje je li to dugoročno održivo, osobito ako Washington (Trumpova administracija) zbog svojih pragmatičnih razloga odluči redefinirati odnose s Rusijom. Takav ishod nije znanstvena fantastika, nego vrlo realna mogućnost u kontekstu američko-kineskog rivalstva. Ako bi se Moskva i Washington suglasili o podjeli utjecaja u Europi, europske države mogle bi se naći pred gotovim činom, bez prostora za vlastiti glas.

Američko-rusko približavanje - signal slabosti ili šahovski potez?: Jedna od najvažnijih, ali i najosjetljivijih tema jest upravo moguće približavanje SAD-a i Rusije. Ovdje nije riječ o klasičnom "pomirenju", nego o hladnom, pragmatičnom dogovoru kojim bi Washington smanjio svoje angažmane u Europi i usmjerio se na važniju frontu - Kinu. Takva politika može uključivati i povlačenje s nekih strateških točaka, redefiniranje NATO-ovih zadaća ili čak ublažavanje sankcija Rusiji, ako bi to koristilo stabilnosti globalnih tržišta. Pritom treba imati na umu da bi Europa mogla ostati po strani, promatrajući vlastitu budućnost "kroz prozor" američko-ruskih pregovora.

Takav scenarij stavlja europske države, osobito one s istočnog krila EU-a i NATO-a, u vrlo neugodan položaj. Ovisnost o SAD-u kao glavnom jamcu sigurnosti postaje sve očitija slabost. Baltičke države, Poljska i druge zemlje regije već sada strahuju od mogućnosti da bi Washington mogao žrtvovati njihove interese u zamjenu za širu stabilnost i strateške koristi.

Europa kao slaba karika vlastitog poretka: Još je opasnije to što se Europa u toj globalnoj igri često pokazuje kao podijeljen, neodlučan i neautonoman akter. Svaka ozbiljna sigurnosna ili energetska kriza u posljednjih dvadeset godina pokazala je isti obrazac: europske države reagiraju tek kada ih okolnosti prisile, a i to često nekoordinirano. Razlika između retorike i konkretnih poteza posebno dolazi do izražaja u kontekstu Ukrajine. Dok su riječi pune odlučnosti i solidarnosti, europski kapaciteti - vojni, energetski i diplomatski - ostaju ograničeni.

Američki predsjednik Donald Trump i ruski predsjednik Vladimir Putin u Helsinkiju, 16. srpnja 2018. (foto: Xinhua/Lehtikuva/Heikki Saukkomaa/PIXSELL)

Pitanje strateške autonomije Europe stoga više nije akademska tema, nego konkretna potreba. Mnoge europske prijestolnice toga su svjesne, ali teško je pronaći zajednički smjer u uvjetima različitih nacionalnih interesa, ovisnosti o SAD-u i unutarnjih političkih problema. Europa zna da mora postati ozbiljan globalni igrač, ali čini se da ne zna kako.

Strateške studije - slaba točka europskog promišljanja: Poseban problem europske pozicije, kako ističu ozbiljne strateške analize, činjenica je da europski politički vrh i javnost često zanemaruju dubinsku refleksiju o naravi rata, sigurnosti i moći. Određeni broj analitičara u svojim strateškim promišljanjima već upozorava da je Europa posljednjih desetljeća, zaokupljena normativnim pristupom međunarodnim odnosima, izgubila sposobnost realističnog i hladnorazumskog analiziranja rata kao političkog instrumenta. Dok druge velike sile, prije svega SAD, Rusija, Kina, strategiju shvaćaju kao kontinuirani proces balansiranja interesa, sila i rizika, Europa je često ograničena na kratkoročne i moralno obojene reakcije. Oslanjanje na posthladnoratovsku paradigmu (parafrazirajući Kanta) "vječnog mira" i multilateralizma pokazalo se nedostatnim u suočavanju s brutalnošću realnosti u Ukrajini. Bez ozbiljnih strateških studija i bez razvijanja vlastitih scenarija i dugoročnih vizija europska politika ne može biti ništa drugo doli biti prilagodljiva i reaktivna. Upravo zato rat u Ukrajini za Europu ne bi smio biti samo strateški šok nego i povod za temeljitu obnovu strateške kulture i obrazovanja budućih političkih i vojnih elita. Bez toga teško će se premostiti jaz između političkih ambicija i realnih kapaciteta koji oblikuju europsku sigurnosnu budućnost.

Vrijeme kao ograničenje - 15 godina do minimalne sposobnosti: Još je ozbiljniji izazov za Europu činjenica da za razvoj stvarnih obrambenih sposobnosti nije dovoljno samo donijeti političku odluku - potrebno je vrijeme. Vodeći se objektivnim parametrima, treba reći da bi, u najboljem scenariju, europskim državama trebalo najmanje petnaest godina da ponovno uspostave ozbiljne obrambene kapacitete. Riječ je ne samo o obnovi vojnih sustava i opreme nego i o izgradnji funkcionalne industrijske baze, osposobljavanju stručnog kadra i uspostavljanju sposobnosti strateškog planiranja, koje danas uvelike nedostaje. Nerealno je očekivati da će Europa moći u nekoliko godina nadoknaditi tri desetljeća smanjenja ulaganja u obranu i zanemarivanja strateškog promišljanja. Taj vremenski okvir čini europsku poziciju još ranjivijom. Dok druge sile djeluju s dugoročnim planovima, Europa bi u svakom ozbiljnom sigurnosnom scenariju bila prisiljena osloniti se na vanjske aktere, prije svega SAD, bez vlastitog kapaciteta da samostalno upravlja sigurnosnim izazovima koji prijete njezinu prostoru.

Između rata i mira

Rat kao okvir novog europskog poretka?: Dodatni je problem u činjenici da rat u Ukrajini postaje dugotrajan, iscrpljujući i potencijalno destabilizirajući faktor. Umjesto "ratu koji će sve razjasniti" svjedočimo sukobu koji traje, troši resurse i paralizira europsku političku i ekonomsku obnovu. Ni SAD ni Rusija, a ni Ukrajina, ne pokazuju sklonost kompromisu u bliskoj budućnosti. U takvom kontekstu Europa ostaje zakovana između američkih interesa, ruske prijetnje i vlastite nesigurnosti. Zato se sve više otvara i pitanje: Što nakon rata? Ako mir dođe s američko-ruskim dogovorom, hoće li Europa imati ikakvu ulogu u određivanju njegove arhitekture? Ili će ostati u funkciji posrednika, onog koji plaća troškove i promatrača procesa u kojem su pravi akteri smješteni izvan njezinih granica?

Povijesni trenutak - ostaje li Europa periferija ili postaje centar?: Europa danas stoji pred povijesnom dilemom. Može li i želi li preuzeti odgovornost za vlastitu sudbinu? Hoće li konačno artikulirati vlastitu sigurnosnu i vanjsku politiku, sposobnu ne ovisiti o povremenim američko-ruskim dogovorima? Ili će, kao i mnogo puta do sada, dopustiti da drugi odlučuju o njezinoj sigurnosti, stabilnosti i položaju u svijetu?

foto: EPA/MAXIM SHIPENKOV

U kontekstu svih otvorenih pitanja - američko-kineskog rivaliteta, ruskog pozicioniranja, ukrajinskog rata i vlastitih unutarnjih slabosti - Europa mora pronaći odgovor. Biti periferija u novom svjetskom poretku nije samo pitanje prestiža nego i opstanka. Ako ne uspije u tome, europska budućnost mogla bi biti određena bez Europe, i to upravo od onih aktera čije prioritete često niti razumije niti dijeli. (P.S.: Stavovi izraženi u ovoj analizi isključivo su autorovi.)