MIR U SJENI ORUŽJA: Učenje iz prošlosti - učenje za budućnost

Najavljivanje utrke u naoružavanju izazivaju nelagodne povijesne reminiscencije. Najsnažnija od njih jest što je nuklearno doba u kojem se nalazimo otpočelo uznemirujućim bacanjem atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki 1945. godine. Time je okončan Drugi svjetski rat, ali i nagoviješten neprestani strah od nekog novog - sada nuklearnog - rata.

Zbog utrke u nuklearnom naoružavanju koja je slijedila takav bi rat bio ništa drugo nego nuklearna katastrofa koja bi značila uništenje Zemlje. Tako je atomska bomba postala ne samo simbol nego i realna opasnost kraja svijeta - navodi izv. prof. dr. sc. Branimir Janković s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te u nastavku svoga priloga piše:

- Iako je tijekom hladnog rata između SAD-a i SSSR-a nuklearni rat izbjegnut, bilo je razdoblja iznimnih tenzija, kao što je kubanska raketna kriza 1962. godine, s prstima na nuklearnim obaračima. Premda nisu bili nuklearni sukobi, stalni ratovi od 1950-ih do 1970-ih, od Koreje preko Alžira do Vijetnama, nosili su sa sobom brojna vojna i civilna stradanja.

Ti su se ratovi odvijali u kontekstu snažne utrke u naoružavanju, u kojoj je pobjedu odnio SAD kao ekonomski i tehnološki nadmoćniji suparnik u odnosu prema SSSR-u. Kraj Hladnog rata uvelike je smanjio tenzije, ali je nuklearno pitanje ostalo na dnevnom redu. Vidljivo je to po atomskom naoružanju Sjeverne Koreje ili stalnim prijeporima oko iranskog nuklearnog programa.

Nuklearno doba

Na europskom kontinentu (posebno u Zapadnoj Europi) slijedila su nakon 1945. desetljeća razmjernog mira (dugo pod nuklearnom i vojnom zaštitom SAD-a, odnosno NATO saveza). U brojnim europskim zemljama napuštana je ideja obaveznog vojnog roka. Samo su Velika Britanija i Francuska nastojale zadržati status velikih vojnih i nuklearnih sila, za razliku od Njemačke, gdje to nije bilo opcija zbog iskustva Prvog i Drugog svjetskog rata.

Stoga je ideja Europske unije značila ne samo ekonomsko povezivanje nego i otklon od rata i utrke u naoružavanju kako bi se spriječili novi ratovi između velikih sila u Europi, uz njezino jačanje u odnosu prema SAD-u i SSSR-u. No niti je EU dovoljno ojačao spram velikih svjetskih sila niti je spriječio ratove na području bivše Jugoslavije, no ideja mira u srži je EU-a. Rat u Ukrajini i njegove globalne posljedice vratili su stvari unatrag kada je riječ o zazivanju ponovnog obaveznog vojnog roka i povećanog naoružavanja.

Ulju na vatru dolijevaju spominjanja rata u BiH, rata s Kinom ili trećeg svjetskog rata općenito, koja djeluju gotovo kao "samoispunjavajuće proročanstvo". Za nas koji smo iskusili nedavni rat važnije su riječi ubijenog Josipa Reihl-Kira kako je "bolje pet godina pregovarati nego pet minuta ratovati". Vidimo kakva brutalna stradanja i razaranja prouzročuje moderno oružje u Ukrajini i Gazi, a svjetski rat u okolnostima nuklearnog naoružanja uvijek je mogući put bez povratka.

Uz golemu cijenu u ljudskim životima, povijest dobro pokazuje kolika je ekonomska cijena ratova i utrke u naoružavanju te ratne ekonomije. SSSR nije mogao ispratiti hladnoratovsku utrku u naoružavanju, a SAD, zahvaljujući ekonomskoj i tehnološkoj dominaciji, jest. Oružje je s vremenom sve sofisticiranije, ali i sve skuplje.

Unapređenje naoružanja potiče tehnološke i druge inovacije, no neizbježno utječe i na ekonomiju i politiku, kao međusobno povezana područja. Utrka u naoružavanju nije samo vojno i ekonomsko pitanje, nego se njome nastoje ostvariti i politički ciljevi, primjerice, ojačati regionalni (u slučaju Hrvatske ili Srbije) ili međunarodni položaj (u slučaju EU-a). Nikad to nije samo pitanje naoružavanja ili sigurnosti.

Pritom sve lako može otići u smjeru krize. Zato je ratna ekonomija kroz povijest najčešće bila izvanredna mjera koja nije mogla dugo trajati. Utrke u naoružavanju - posebno razvoj atomskog oružja - često su zbog golemih troškova praćene unutarnjim socioekonomskim problemima. To vrijedi za SSSR, Sjevernu Koreju i Iran, a prije toga je Prvi svjetski rat, koji je iscrpio mnoge zemlje, rezultirao brojnim revolucijama.

Slično je bilo u Titovoj Jugoslaviji, čije je stalno naoružavanje (sa špekulacijama o razvoju atomske bombe i praćeno strahom od sovjetske intervencije) pridonijelo kasnijoj ekonomskoj i političkoj krizi. Devedesetih to je oružje sijalo smrt od Slovenije, Hrvatske i BiH do Kosova.

Poput pretjeranog naoružavanja, i vojne su intervencije vodile unutarnjim političkim krizama. Ratove i naoružavanje uvijek su pratili prosvjedi, od rata u Vijetnamu do rata u Gazi. Ikonična je slika britanskog povjesničara E. P. Thompsona kako 1980-ih prosvjeduje protiv atomskog naoružavanja.

U sjeni oružja

Mirovni glasovi protivljenja ratovima sve se više javljaju od 19. stoljeća pod dojmom fotografija poginulih na bojnom polju, primjerice, u Krimskom ili Američkom građanskom ratu. Poznat je pacifistički roman "Dolje oružje!" Berthe von Suttner iz 1899. To, međutim, nije spriječilo užase Prvog i Drugog svjetskog rata, s desetcima milijuna žrtava.

Iako je pacifizam imao sve više zagovaratelja, pokazivao je i svoje granice. Postoje razlozi zašto se ne osuđuje otpor u Drugom svjetskom ratu i borba za kolonijalno ili nacionalno oslobođenje. Ako bi se Ukrajina trebala odreći teritorija u korist prestanka sukoba, vrijedi li to i za Palestince u Gazi ili u slučaju Grenlanda? Na međunarodnoj razini i dalje je najvažnije tražiti diplomatska rješenja na što pravednijim osnovama. Mogu se razumjeti povijesne traume onih koji se naoružavanju, ali - kako povijest pokazuje - utrke u naoružavanju i ratovi nisu ono čemu treba težiti.

Osim ratova vode se i sukobi oko njihova tumačenja. Ako prošlost i sadašnjost ne daju uvijek dovoljno izbora, ne treba bar sve prihvaćati kao posve prihvatljivo, kao u slučaju utrke u naoružavanju. Na kocki je budućnost svih nas.