Šteta prostornog nereda ima dugoročne posljedice

Kakva je slika hrvatskog turizma u posljednjih nekoliko godina, napose otkako je pandemija korone prošlost? Jesmo li se oporavili od koronatrauma ili to još nismo u cijelosti - pitali smo dr. sc. Damira Krešića, ravnatelja Instituta za turizam iz Zagreba.

- Hrvatski turizam od posljedica pandemije COVID-19 oporavio se znatno brže od većine konkurenata, posebice od onih mediteranskih destinacija koje znatnije ovise o avionskom prometu i koje tek ove godine bilježe prvu uistinu stabilnu sezonu. Za taj brzi oporavak možemo prije svega zahvaliti kvalitetnom kriznom menadžmentu, ali i činjenici da smo najdostupnija i najbliža mediteranska destinacija većini europskih zemalja.

Brzi postpandemijski oporavak imao je niz pozitivnih učinaka - omogućio je bržu nadoknadu gubitaka nastalih tijekom pandemije, očuvanje radnih mjesta i stabilizaciju poslovanja velikog broja turističkih poduzeća. Također, ojačana je percepcija Hrvatske na turističkom tržištu kao sigurne i kvalitetne destinacije, što je dodatno potaknulo interes turističke potražnje za Hrvatskom. Međutim, brz oporavak hrvatskog turizma stvorio je u turističkom gospodarstvu i nerealnu percepciju visoke tržišne konkurentnosti, koja nije bila utemeljena na objektivnim poslovnim pokazateljima. Taj osjećaj prevelike sigurnosti, zajedno s ulaskom u Schengen i eurozonu, podizanjem cijene rada i slično, doveo je do znatnog porasta cijena turističkih proizvoda i usluga, često bez odgovarajućeg povećanja kvalitete, što dugoročno može narušiti tržišnu poziciju Hrvatske. Generalno možemo reći da je porast cijena jedan od »post COVID« simptoma hrvatskog turizma.

Problem cijena

Plaćamo li danak inflaciji, jesu li visoke cijene u turizmu posljedica visokih cijena uopće? Hoće li nam to uništiti sezonu? Ili situacija ipak nije toliko loša?

- Porast cijena turističkih proizvoda i usluga samo je djelomično rezultat inflacijskih pritisaka, ali dobrim dijelom je to posljedica i - uvjetno rečeno - »savršene oluje«, o kojoj sam prethodno govorio. Naime, Hrvatska je u kratkom razdoblju prošla kroz snažan postpandemijski oporavak, istovremeno ušla u šengenski prostor i eurozonu, što je sve zajedno stvorilo podlogu za nerealna očekivanja od turističke sezone i, posljedično, nerazmjerno podizanje cijena. Važno je istaknuti da je rast cijena izraženiji u izvanpansionskom dijelu turističke ponude, a cijene smještaja - iako se razlikuju po regijama i kvaliteti - prosječno su i dalje relativno konkurentne. Ne želeći generalizirati, smatram ipak da su ugostiteljstvo i brojne druge izvanpansionske usluge (poput trgovine na malo, taksi-prijevoza, transfera, rent-a-cara i slično) snažnije pridonijele ukupnom rastu cijena u turizmu.

Na kraju ponovo dolazimo do istog zaključka: najveći pritisak na cijene dolazi od dijela pružatelja usluga koji nastoje u tri mjeseca sezone ostvariti prihode dovoljne za cijelu godinu. To često rezultira cijenama koje nisu u skladu s razinom kvalitete usluge. Ipak, visoke cijene same po sebi neće uništiti sezonu ako prevlada svijest da se - narodski rečeno - ne isplati »ubiti kravu zbog odreska«, odnosno da podizanje cijena bez stvarnog temelja u kvaliteti dugoročno šteti svima u turizmu. Ohrabruje činjenica da takva poruka ipak dopire do većeg dijela javnosti, jer ove godine ne svjedočimo tolikim skokovima cijena kao prethodnih sezona. Upravo stoga vjerujem da ćemo imati još jednu uspješnu turističku godinu.

Stalno se naglašava da hrvatski turizam pati od sezonalnosti, napose sezonalnosti na Jadranu tijekom tri ljetna mjeseca, što za kontinentalni/ruralni turizam ne bi trebao biti problem, ili jest i tu? Može li se, naime, govoriti i o sezonalnosti kontinentalnog turizma?

- Sezonalnost je strukturna karakteristika s kojom se suočavaju sve mediteranske destinacije, pa u tome kontekstu ni Hrvatska nije iznimka. Iako je sezonalnost znatno manja u kontinentalnom dijelu zemlje, treba imati na umu da je i ukupan turistički promet u tom području znatno skromniji. Primjerice, 2024. godine u svih 14 kontinentalnih županija ostvareno je otprilike 5 posto ukupnih turističkih noćenja. Ako iz tog broja izdvojimo Grad Zagreb, udio noćenja na kontinentu pada na samo 2,5 posto, a, primjerice, u svih pet slavonskih županija zabilježeno je tek oko 0,6 posto ukupnih noćenja na razini države. S obzirom na navedene brojke, može se zaključiti kako niža sezonalnost na kontinentu neće značajnije osnažiti kontinentalni turizam, odnosno da - iako poželjna - niža razina sezonalnosti neće imati presudan utjecaj na jačanje kontinentalnog turističkog prometa, koji je i dalje iznimno skroman.

Pojedini stručnjaci upozoravaju da bez prostornog planiranja hrvatski turizam gubi tlo pod nogama, o čemu je bilo govora i u sklopu konferencije »Turizam u Hrvatskoj 2025« u travnju. Koliko će novi Zakon o turizmu riješiti problem pretjerane apartmanizacije?

- Prostor je jedan od najvrednijih resursa hrvatskog turizma, zbog čega su kvalitetno prostorno planiranje i upravljanje ključna pretpostavka ne samo za održivi turistički razvoj, nego i za ukupan gospodarski i društveni napredak zemlje. Nažalost, dosadašnje upravljanje prostorom u brojnim je aspektima bilo manjkavo, što se očituje u nizu negativnih pojava: bespravnoj gradnji, prostornoj devastaciji, prekomjernoj betonizaciji, kao i apartmanizaciji obale, koja je često vođena isključivo tržišnom logikom, bez strateške kontrole i jasnih kriterija održivosti. Dodatno zabrinjava činjenica što je turizam, posredovanjem online platformi za kratkoročni najam, često tiho i bez sustavne kontrole ušao u zone koje su prostornim planovima predviđene za stanovanje, čime se narušava temeljna funkcija tih prostora.

Situacija je ozbiljna i zahtijeva hitnu reakciju jer šteta koja nastaje prostornim neredom ima dugoročne posljedice koje je teško ili čak nemoguće ispraviti. Ipak, situacija nikad nije tolika loše da ne može biti i gora. Stoga smatram da su novi Zakon o turizmu te druge zakonske izmjene i mjere koje je donijela Vlada RH, a koje se odnose na regulaciju tržišta dugoročnog i kratkoročnog najma, iako dosta kasne, ipak važan korak u pravom smjeru. Te mjere imaju potencijal pridonijeti očuvanju prostora, smanjenju apartmanizacije obale, povećanju dostupnosti priuštivog stanovanja - osobito za mlade obitelji - te ublažavanju brojnih negativnih učinaka prekomjernog razvoja turizma, koji sve više opterećuje brojna turistička središta na Jadranu. Ako želimo očuvati prostor kao temeljnu vrijednost hrvatskog turizma i društva u cjelini, potreban nam je sustavan, odlučan i dugoročno promišljen pristup - u kojem prostorni resursi više neće biti prepušteni stihiji tržišta, nego će se njima upravljati u interesu lokalnih zajednica i budućih generacija.

Aktivni mjeseci

Kad se sve uzme u obzir, i hrvatski turizam jučer i danas, i sve okolnosti koje ga prate, i svi izazovi s kojima se suočava, što očekivati u godinama koje slijede, hoće li hrvatski turizam preživjeti, i o čemu to ovisi? Drugim riječima, je li tzv. održivi cjelogodišnji turizam iluzija ili održiva stvarnost?

- Hrvatski turizam, unatoč brojnim izazovima s kojima se suočava, ima svijetlu budućnost. Ključno pitanje nije hoće li naš turizam preživjeti, jer su brojne globalne ugroze i nestabilnosti, kao i lokalni problemi kroz koje smo prolazili posljednjih godina, pokazale da je hrvatski turizam otporniji nego što smo mislili. Zato smatram da opstanak našeg turizma nikada nije bio ozbiljno ugrožen, i glavno pitanje je kako će se on dalje razvijati. Istina je da je većina naših destinacija i dalje izrazito sezonalna, s naglaskom na ljetnim mjesecima, ali ideja o tzv. cjelogodišnjem turizmu ne mora nužno značiti 12 mjeseci neprekinutog turističkog intenziteta. U hrvatskom kontekstu realniji i možda održiviji okvir jest turizam koji aktivno traje 8-9 mjeseci, uz 3-4 mjeseca »pauze«, u kojima bi lokalne zajednice imale priliku regenerirati se, pripremiti za sljedeću sezonu, i očuvati socijalnu koheziju i prostorni integritet.

Dakle, cjelogodišnji turizam u svom doslovnom obliku možda jest teško dostižan cilj, ali je legitimno i propitivati je li nam takav turizam uopće potreban. Međutim, turizam koji je ravnomjernije raspoređen kroz većinu godine, diversificiran po sadržaju i prostorno uravnoteženiji - svakako je ostvariv i poželjan razvojni cilj. Hoće li se to ostvariti, ovisi o političkoj volji, strateškom planiranju, institucionalnoj koordinaciji, ali i o svijesti svih dionika, od donositelja odluka do samih pružatelja turističkih usluga i ostalih građana.

U konačnici, održivi turizam nije tehnički pojam, nego vrijednosni okvir razvoja - i Hrvatska je na dobrom putu da u tom smislu postane pozitivna priča i primjer drugim destinacijama na Mediteranu.