Institucija papinstva vidljivi je jamac vrijednosti inspiriranih kršćanstvom

Vidjeli smo na sprovodu pape Franje da je papinstvo danas institucija koja se poštuje. U ovome nemirnome svijetu koji, kako je to u nekoliko navrata naglasio papa Franjo, već sudjeluje u "fragmentiranom III. svjetskom ratu", svijet prepoznaje instituciju papinstva kao jednu mogućnost otklona od puta koji nas evidentno ne vodi u dobrome smjeru - kaže prof. dr. sc. Gordan Črpić, prorektor za organizaciju i poslovanje na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu, te dodaje:

- Živimo u svijetu koji je epistemološki doveo u pitanje mogućnost spoznaje istine. U svijetu koji je odustao od traganja za istinom i okrenuo se traganju za povećanjem moći nad drugima. Demokracija će u takvome svijetu teško preživljavati, jer ona nije samo sustav pravila i zakona, nego više sustav vrijednosti. Međutim, kako je to naznačio njemački pravnik Ernst-Wolfgang Böckenförde: demokracija živi od vrijednosti koje pretpostavlja, ali ih sama ne stvara. Te su vrijednosti velikim dijelom inspirirane kršćanstvom.

Institucija papinstva vidljivi je jamac tih vrijednosti i očito privlači i intrigira. Mi smo se na, uvjetno rečeno, Zapadu, poigrali nekim temeljnim institucijama i vrijednostima na kojima počiva naša kultura i civilizacija. Primjerice s institucijom obitelji, inflacijom i devalvacijom koncepta ljudskih prava, odustali smo od traganja za istinom, susljedno metodološkom odbacivanju istine odbacili smo i metodu dijaloga kao osnovnu metodu komuniciranja i postulirali metodu polemike kako osnovni princip u komunikaciji. Svi ti procesi odvijali su se polako, pred našim očima, obećavali brda i doline, a doveli su nas u ozbiljnu krizu koja je prouzročila pokretanje sukcesivnih ratova, za koje je papa Franjo rekao da su dio fragmentiranog III. svjetskog rata, koji je već započeo.

On se s takvom situacijom nije mirio. Nije mislio da je hibris, ta ljudska obijesnost, oholost, preuzetnost, za koju su već stari Grci znali da je uzrok svekolikog čovjekovog prokletstva, ali i njegovih mogućnosti da dosegne dno ljudskosti, ujedno i jedino što čovjek može postići i dosegnuti. Papa Franjo neumorno je pozivao da se ne moramo prepustiti tome trendu, da je čovjek slobodno biće i da može drukčije i bolje. I to je očito izazov i nada čovjeka 21. stoljeća. Zato je ta institucija uvijek zanimljiva. Daje otklon od mainstreama koji se danas čini pomalo ludim, ali svakako poželjnim.

Ne treba zaboraviti da su sv. Franju Asiškoga nakon njegova obraćenja i radikalnog zaokreta u životu ismijavali i dobacivali mu: pazzo, pazzo (luda, luđak). Dobacivali mu i išli za njime, jer, kako kaže sv. Pavao: ludo Božje mudrije je od ljudi, i slabo Božje jače je od ljudi (1 Kor 1, 25).

Prof. dr. sc. GORDAN ČRPIĆ, prorektor za organizaciju i poslovanje na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu

Koliko je u ovodobnim izazovima globalizacije i goepolitičkih napetosti uloga pape različita od uloge koju su pape imale u 20. stoljeću, pa i stoljećima unatrag, napose u Europi? Ili neke velike razlike zapravo i nema?

- Svaki pontifikat donosi nešto novo. Kada ste na čelu institucije koja traje više od 2000. godina, onda ste svjesni da je manevarski prostor velikim dijelom zadan. Naime, da se slikovito izrazim, ne možete manevrirati tankerom kako možete gliserom. Zato, kada naiđu oluje i veliki valovi, bolje je biti na tankeru nego na gliseru. Ipak, ima tu mnogo prostora za velike poteze. Ako napravimo mali presjek papinstva u 20. stoljeću, mogli bismo reći da je riječ o stoljeću velikih papa. U tom stoljeću imamo četiri pape koji su proglašeni svecima, što govori da je riječ o izuzetnim ljudima, ali i teškom stoljeću. U biblijskoj je tradiciji da Bog u teškim vremenima podiže narodu velike proroke. Očito je stoljeće bilo teško kada je u njemu Bog podigao tolike i takve proroke.

Početkom 20. stoljeća dovršava se pontifikat velikog pape Leona XIII., koji je začetnik sustavnog proučavanja socijalnog nauka Crkve, poznat po svojoj znamenitoj enciklici Rerum novarum (O novim stvarima), u kojoj je poduzeo veliku kritiku divljeg liberalizma, koji je prouzročio mnoge patnje mnogim ljudima - izazvao rasape zajednica, obitelji, pretjerani rad muškaraca, žena, djece..., ali ujedno je zaključio da je komunizam krivi lijek za tu bolest.

Pio X. počinje pontifikat u suzama jer je bio skroman čovjek, pobožni papa koji je promovirao euharistijsku pobožnost, nadovezao se na Leona XIII. i kritiku modela koji je htio sam, bez Boga, riješiti probleme svijeta. Poznat je njegov odgovor austrougarskom caru Franji Josipu I., kada ga je on zamolio da uoči I. svjetskog rata blagoslovi njegovu vojsku: blagoslovit ću samo mir! On rješenje problema u svijetu vidi u pobožnosti, napose euharistijskoj pobožnosti. Svijet ga je kritizirao kao antimodernog, konzervativnog..., a svojom pameću, liberalizmom, racionalnošću završio je u dvije najveće klaonice čovječanstva u nama dohvatljivoj povijesti.

Tijekom I. svjetskoga rata dolazi papa Benedikt XV. koji uporno poziva na mir, na obustavu neprijateljstava, ali u huci rata to je teško bilo čuti.

Nakon njega dolazi Pio XI. On je poznat po svojim osudama totalitarnih režima: komunizma, fašizma i nacizma. Naznačuje koncept supsidijarnosti kao mogućnost dobrog upravljanja sustavom, od obitelji do crkve i države. Supsidijarnost (pripomoć) pretpostavlja da se društvo, institucija, trebaju tako organizirati da viša instanca ne uzurpira autonomiju i odgovornost niže instance. Ako niža instanca, zbog nekoga razloga ne može dobro obavljati svoju funkciju, onda viša instanca ima zadaću intervenirati, ali ne tako da paternalistički preuzme ulogu niže instance, nego tako da je osposobi za autonomno djelovanje u sferi njezine odgovornosti.

Nakon Pija XI. dolazi Pio XII. On opet dolazi uoči II. svjetskog rata. Prvi je papa koji je promovirao demokraciju kao poželjni model političkog organiziranja država. Za njega se, kao i za druge pape i historijske ličnosti, iz ahistorijske perspektive govorilo da "nije dovoljno učinio" za zaštitu progonjenih tijekom rata (taj prigovor, iz istih krugova, postoji i kod bl. Stepinca), no tu je uvijek upitno što bi bilo dovoljno. Tko bi to trebao procijeniti, iz kojih pozicija i u kojem kontekstu bi se događalo to što se imalo dogoditi. Svakako, riječ je o velikom papi koji je pokrenuo mnoge procese u Crkvi i društvu.

Iza njega dolazi sv. Ivan XXIII., Dobri Papa, kako su ga u narodu zvali. On je mnogo pridonio da se prevlada Kubanska kriza i da sredinom šezdesetih ne dođe do nuklearnoga rata. Bio je veliki promicatelj kulture mira, napisao encikliku Pacem in terris (Mir na Zemlji), promicatelj ljudskih prava. Poznat je po tome što je šokirao kardinale kada je 1959. godine, okupljenim kardinalima, na obraćenje sv. Petra najavio pokretanje II. vatikanskog koncila, koji je umnogome promijenio lice Crkve.

Nakon njega izabran je za papu kardinal Montini, sv. Pavao VI., profinjeni intelektualac, koji je posložio koncept II. vatikanskoga sabora, promicao mir. Poznat je njegov susret s carigradskim patrijarhom Atanagorom u Jeruzalemu, njegovo promoviranje egangelizacije kulture, poticanja kulture ljubavi i razvoja naroda te opomena da nije dobro da se svijet razvija tako da većina biva sve siromašnija, a manjina sve bogatija. Takva raspodjela bogatstva trajna je prijetnja miru. Nakon kratkoga pontifikata blaženog Ivana Pavla I., (33 dana) dolazi sv. Ivan Pavao II., prvi papa Poljak, veliki promicatelj socijalnoga nauka Crkve. On je bio mistik koji je racionalno pokušavao proniknuti u dinamiku društvenih procesa te dati ideje kako graditi svijet a da ta građevina bude satkana na dobrom temelju. U svojoj programatskoj enciklici Redemptor Hominis (Otkupitelj čovjeka) pokazuje kako u svim promišljanjima čovjekova djelovanja valja poći od promišljanja čovjeka i njegove relacije s Bogom.

Ivan Pavao II. ima bogati opus, naznačuje koncept solidarnosti kao principa suodnosa među ljudima i državama (koncepti solidarnosti i supsidijarnosti ugrađeni su u sporazum iz Maastrichta), naglašavao je važnost ljudskoga rada i prava na rad, nadovezujući se na Lava XIII. rekao je da se "lijek pokazao gorim od bolesti", misleći na odnos komunizma i liberalizma. Imao je izvanredan utjecaj na raspad komunističkog sustava, na priznanje Hrvatske, hodočastio je u mnoge zemlje i susretao se s ljudima, naslutio je pojavu karizmatske religoznosti raširenu u suvremenom svijetu.

Ovaj kratki pregled osnovnih crta djelovanja papa u 20. stoljeću pokazuje koliko je ta institucija vitalna i važna za suvremeni svijet. Isti se trend nastavlja i s papom Benediktom XVI., te s papom Franjom. Uvijek je, u ovih 2000 godina bilo uspona i padova u instituciji, ali evidentno je još danas zadržala svježinu i intrigantnost.

U kakvom je inače stanju katoličanstvo danas, koliko u Europi toliko i u svijetu općenito, koji su glavni problemi, glavni izazovi, i kako ih riješiti? Što u tim pitanjima iza sebe "gradu i svijetu" ostavlja pokojni Franjo?

- Teško je govoriti u kojem je stanju neki entitet od gotovo milijardu i pol ljudi. Dosta je tu različita situacija po pojedinim kontinentima, ali i unutar kontinenata, pa i država. Recimo, katoličanstvo snažno raste i cvjeta u Africi, s mnogim specifičnostima afričke liturgije i teologije, afričke antropologije. U Južnoj Americi u nekim državama je u porastu, u nekim u padu. U Sjevernoj Americi je, recimo, u snažnom porastu, no podijeljeno unutar sebe u aspektima koji će se akcentirati.

U Europi je situacija vrlo dinamična. Imate zemlje poput Njemačke, koja je tradicionalno katolička, bar Bavarska, onda je tu riječ o dinamičnim procesima raslojavanja. U Francuskoj je prilikom požara u crkvi Notre Dame otkriveno da postoji živa Crkva u Parizu koja je bila sakrivena predominantnom laicističkom paradigmom: desetci tisuća ljudi satima su molili i napamet pjevali marijanske pjesme! To znači da je ta zajednica vitalna. U Hrvatskoj imate stabilnu osobnu religioznost, koja je čak u porastu u mladih i znatan pad institucionalne. Dakle, jako različito globalno i mjesno.

Kada je riječ o ostavštini pape Franje, imao je sigurno nekoliko originalnih uvida, posebno onoga o III. svjetskom ratu, koji se fragmentirano već odvija, te razumijevanje stanja u svijetu, za koje je rekao da ne živimo u vremenu epohalnih promjena, već u vremenu promjene epohe.

U njegovim glavnim enciklikama nalazimo akcent na vrijednosti istine i radost otkrivanja istine, na potrebu da budemo svjesni da smo svi braća i da će nas Bog suditi upravo po tome koliko smo znali biti bližnji i braća potrebnima. I na kraju po promociji svijesti da ne možemo potrošiti sve resurse generacijama koje nadolaze. To nije pošteno, a ni moralno, te da stoga moramo paziti na prirodu, brinuti se o vrtu u koji smo postavljeni da ga obrađujemo i čuvamo.