105 godina Trianonskog ugovora - Baranja u vrtlogu političkih vjetrova

Promišljanja o najbolnijim temama tisućljetne povijesti naših susjeda Mađara nesumnjivo su vezana uz mohačku ugrozu 1526., ali još snažnije uz Trianon, 1920. godine. Kako bismo objektivno mogli sagledati priču u cijelosti, obratio sam se svom velikom prijatelju Tvrtku Vujityu, rođenom 24. rujna 1972. kao Szilárd Balogh (majka Hrvatica, rođena Vujić, otac Mađar Balogh), poznatom mađarskom novinaru iz Pečuha, publicistu, piscu, istraživaču, dobitniku nagrade Josepha Pulitzera (Memorial Prize, 1992.).

Tvrtko i ja puno smo se puta nalazili na raznim mjestima, ali ono, nekako znakovito bilo je u gradu Mohaču, ožujka ratne 1992. godine, kada je Tvrtko bio na početku svoje velike karijere. Tada sam bio promotor njegove prve vrlo sadržajne knjige o tijeku Domovinskog rata u Hrvatskoj, naslova "Na liniji vatre: Dnevnik ratnog dopisnika. Što je izostavljeno iz ratnih izvještaja"; Interpress, Budimpešta, 1992. Bilo je to vrijeme snažnih emocija i osjećaja samih Mađara u odnosu prema našim teškim trenucima stvaranja svoje države. Poslije, idućih godina do njegova odlaska u SAD, pa povratka, susretali smo se u više navrata. Ono što je mene iznimno zaintrigiralo je njegov uspješni posjet Parizu, gdje je istraživao stvarnu, a ne nametnutu istinu o Trianonu. Podsjetimo, Trianonski ugovor potpisan je 4. lipnja 1920. godine u palači Trianon u Versaillesu, u Francuskoj, između Saveznika i Mađarske. Prema odredbama sporazuma Mađarska je izgubila dvije trećine teritorija, koji je podijeljen između Austrije, Čehoslovačke, Kraljevine SHS i Rumunjske. Sporazumom su mađarske oružane snage ograničene na 35.000 lako naoružanih vojnika, radi održavanja unutarnjeg mira.

Sjene trianona

Što je to što doista svih proteklih godina opterećuje Mađare pitao sam Tvrtka, a on odgovara:

- Zanimljivo pitanje. Mađarska, kakva god da jest, ponosimo se njome! Zato, ako treba naprosto birati, birati hoćemo li zajedno umrijeti ili živjeti uz moderna ovozemaljska strašila, siguran sam, izabrali bismo ono drugo: smrt! Dugo, dugo vremena u ovom našem svijetu živi predivan stih - stih velikog pjesnika, koji kaže: U Navari se umiralo od srama! E, da mi Mađari nemamo to svoje dostojanstvo, ali i ljubav u sebi - umirali bismo od srama. Ti silni "krojači" sudbina naroda i granica svjetova toga 4. lipnja 1920. u Trianonu nisu imali od čega umrijeti, a danas poslije 105 godina vidimo i zašto, jer nisu imali srama! I postali su samouvjereni negatori istine i "koljači" dostojanstva i ljubavi - prkosno, ali ponosno kaže Tvrtko Vujity.

Karta Trianonskog ugovora (foto:DailyNewsHungary)

Je li mir sklopljen u Trianonu prije 105 godina - negacija negacije? Može li "mržnja" prema drukčijem/drukčijima (p)ostati ljubav prema domovini? Sami intervali slobode, čini se, prekratki su da bi bili stvarni. Najjači radikalizam zrcali se evo već 105 punih godina, prvo prema čovjeku, malom živućem, i upućuje da sloboda totalitarizama ili svevlasti mijenja košulju u totalnu slobodu, što se dalje kroz vrijeme reflektira nametnutim autoritetima. I, uistinu, baš ništa se nije promijenilo u svijesti ljudi vezano uz trianonski sram koji tlači i danas naraštaje, a to će činiti još dugo - tako nekako bi se moglo zaključiti iz razgovora s Tvrtkom.

Potaknut ovim Vujityevim iskustvom, krenuo sam i sam u istraživanje, zapravo obnovio ono ranije koje je započelo spontano još 1985. godine. Godine 1988. o toj sam temi i sam objavio svoju prvu knjigu naslova "Kocka je bačena", uz nove još četiri o tim pomalo zagonetnim događajima povijesti i ljudskog uma.

Uglavnom, ishodište/dodirište svih trianonskih zala što su sinteza kompromisa, kontroverzi, pa i srama, tek su licemjerje svjetskih sila poslije Velikog rata (1914. - 1918.), a kao rezultat nametnut je ugovor/sporazum/diktat koji je nastao na zgarištu crno-žute monarhije. Trianon je ujedno i velika zagonetka koja i poslije jednog stoljeća nije dobila cjelovitu odgonetku. Zašto? E, sad, prigodom pomnijeg raščlanjivanja postojećih silnica, nastalih u razdoblju 1919. - 1920. godine, a u sastavu Versailleskog mirovnog dogovaranja, možda bi se danas, stoljeće poslije, moglo tumačiti kao tada realno "sredstvo zaštite", ali prije svega obrane (vlastitih interesa), stući zmiji glavu, brzo i, dakako, temeljito. Taj se zacijelo odgovor krije u znanosti kao "učiteljici života", ali on se opetovano potpisuje već kroz glas Zeusa i Apolona ispjevanom pitalicom: Što je to, da je to što je to. Što nije da nije, što nije, nije? I sada, razborito za sve ponavljače povijesti, obnovimo rugalicu: Eto, to je to, pa je to što je to, a nije što nije!

S obzirom na to da je naše pamćenje više zanimalo što se to dogodilo s Baranjom poslije Trianona, evo nekih aspekata iz istraživanja koje se danas nalazi iza vrata sobe u kojoj se brižno čuva mirovni ugovor kao stroga tajna jednog vremena u vječnom gradu na ćudljivoj rijeci Seine u Parizu.

Zanimljiv je stav kako proizvesti povijest kao način obmanjivanja, ali ujedno i način razmjene. I, doista, ta se teza u mnogo slučajeva pokazuje živim tkivom. Za to primjer nalazimo u odredbama Trianonskog mirovnog sporazuma/ugovora/diktata. Zašto? Krunski likovi kao što su George Clemenceau, André Tardieu, Jovan Cvijić, Nikola Pašić, Stevan Mihaldžić, Petar Dobrović... jednostavno su sebi uzeli za pravo da budu iznad prava i tako uspostavili sustav vrijednosti. Sve se to odigravalo poslije Velikog rata (1914. - 1918.) željno očekujući dolazeći mir pod svaku cijenu. Dosta, cijena je bila velika, ali i ulog, jer poslije ratnih stradanja prije svega nedužnih ljudi, a poslije i kulturnog blaga, trebao se uspostaviti mir. Taj je mir donio golemu količinu kompromisa, ali bio je i kontroverzan, ispunjen do tada nezapamćenim ustupcima pobjednicima, ali i onima koji su se "prilijepili" uz pobjednike (Kraljevina Srbija - Kraljevina SHS, primjerice). Opće raspoloženje, ali i politički odjeci u javnom prostoru svijeta, pa tako i uspavane stare ljepotice Europe, imali su značajke euforije s obzirom na to da je napokon rat završio.

S koliko se emocija sve to događalo, kada je u pitanju kraj svim tjeskobama, svim izvanrednim okolnostima, najbolje pokazuje stav, i poslije prvih sto godina aktualan, koji je izrekao znameniti Ferdinand Foch [1], francuski maršal, znakovito nezadovoljan odredbama Mirovne konferencije (1919. - 1920.): "Gospodo, mi vojnici dobili smo rat za vas političare, a vi političari izgubit ćete mir. Ovo nije mir. Ovo je primirje na dvadeset godina." Da, ali 'krojači' sudbina naroda nisu tako mislili, a misao ovoga velikog vojnog stratega (p)ostala je stvarnost i istina.

Tako se našla i pokrajina Baranja u tom vrtlogu političkih vjetrova, kada ulazi u jedno od najsloženijih razdoblja od svoga utemeljenja 1009. godine. Utjelovljeno na licemjerju, trajalo je do izbijanja Drugoga svjetskog rata i tada neviđene katastrofe čovječanstva. Sve to novo utjecalo je na sve, na gospodarstvo, prirodu, politiku, kulturu, obrazovanje, pa i sport…

To je Trianon s ozračjem koje još i danas, poslije jednoga stoljeća, nagriza živo tkivo baranjskog krajobraza. Zato su svi povijesni suodnosi i interferencije [2] tek odjek nečega što je iza nas, ali što često ne osjećamo bitnim. To bitno vraća nam se poput odjeka iz spilje (špilje) [3] i ozbiljno upozorava o nečemu što se nije smjelo dogoditi, a dogodilo se!

Unikatni jedini izvorni primjerak Trianonskog ugovora

Ugledni akademik/povjesničar Petar Strčić prigodom jednog od svojih brojnih boravaka u Baranji naglasio je: "Baranja je zemljopisni prostor zanimljiv raznim silnicima, pa je postao iznimno važno geostrateško područje za više naroda i državnih ili upravnih zajednica. To veoma plodno tlo, u načelu poljodjelsko područje, stoljećima je privlačilo strance i prolaznike, neki su se tu i zadržali, ali osnovni etnički supstrat stoljećima je ostao isti."

I to je istina. No Baranja je oduvijek bila uglavnom na crti propitivanja Mađara i Hrvata, ali u 20. stoljeću (poglavito poslije Velikog rata) ubacuje se tu velikodržavni i velikonacionalni srpski interes, koji je baš u tim vremenima doveo do tragičnih posljedica. Upravo to vodi k crti posebnosti mađarsko-hrvatskih odnosa, ali i prepletanju interesa i prijateljstva hrvatskog i mađarskog naroda (od 1102. godine), unatoč graničnom prostoru sudara svjetova, nacija, pa i uljudbe koji su pali na ispitu savjesti baš u Trianonu te uzburkane 1920. godine.

Zbog svega izrečenog poznavanje prošlosti iznimno je važno za budućnost te je stoga ovo i futurološka tema s temeljnom porukom da prošlost upozorava na sadašnjost, ali i budućnost. Nikoga, ali baš nikoga na planetu ne bi trebala vrijeđati ili mu izazivati nelagodu i frustraciju ploča koja nadvisuje Župu Svetoga Križa u Ferencvárosu - Budimpešti (Okrug Pešta - Južni Espres; 1091 Budimpešta, Üllői út 145.) na kojoj stoji natpis pjesnika Gyule Juhásza [4]: "Nikad ne morate o tome razgovarati, ali uvijek, uvijek mislite o tome." Jer, i latinska mudrost kaže: Est modus in rebus (što bi značilo da postoji mjera u svim stvarima, dakle, u svim stvarima treba sačuvati mjeru i u svemu treba istaknuti da postoje određene granice, odnosno da ni u čemu ne treba nagliti). To bi trebalo biti ujedno tek simbolika da se jedan uljudbeni europski narod (mađarski) prisjeti svoje prošlosti, koja je bila iznimno nepravična u sudbonosnim godinama trianonskih zamki. I to nikome na ovom svijetu ne smije smetati.

K tome pridodajmo završnu misao govora Georgesa Clemenceaua u Verdenu 14. srpnja 1919. godine: "Lakše je voditi rat nego uspostaviti mir!" Usto navedimo i latinsku pravnu izreku koja glasi: Summum ius, summa iniuria (Najveće pravo/zna biti/najveća nepravda).

Srpske iluzije

I zato se s ovom temom, odnosno pitanjem svih pitanja bavim od 1985. godine. Danas, jedno stoljeće nakon tih burnih događanja, trudim se dati pogled stvarne povijesti, one koja svoja ishodišta crpi iz autentičnih vrela, a ne iz izopačenog, inkriminiranog arhivskog gradiva. Istina jest bolna, ali je stvarna. Zato se ona treba stalno ponavljati kako bi napokon i usprkos brojnim negatorima (p)ostala dio nas u iznimno složenim prilikama i okolnostima u kojima živi ovaj naraštaj ljudi na planetu Zemlji.

Historia est magistra vitae - to očigledno nije dovoljno jer posljedice kao i refleksije na suvremenost sve su snažnije i jačaju brojnim neriješenim političkim odlukama poglavito u široj regiji Panonije i Balkana. Sve to upućuje na upit: Ima li izgleda za trajni mir ili se prikriveno čeka nova prilika za osvajanje tuđih teritorija?

U tom diskursu već stoljeće i više hrani se srpska elita, a potezi te političke doktrine, nažalost, traju još i danas u posve drukčijim okolnostima od onih iz 1920. godine, ne gubeći svoju nakanu s dokumentima kao što su "Strategija očuvanja i jačanja odnosa matične države i dijaspore i matične države i Srba u regionu iz 2011. godine", ali i "Povelje o srpskom kulturnom prostoru iz 2019. godine". Baš ti manevri suvremenih Srba izrijekom govore o stvarnim nakanama koje nisu trivijalne (bezazlene) za stabilnost ni regije ni širih prostora Europe.

I da završimo s tri mudre misli. Prva je ona Platonova, koja glasi: "Ljudi nikoga ne mrze više od onoga koji govori istinu." Druga je Florence Hartmann: "Žeđ za pravdom neodvojiva je od žeđi za istinom", a treća T. S. Eliota, koja kaže: "Gdje je mudrost koju smo izgubili u znanju? Gdje je znanje koje smo izgubili u informacijama?"