Dreyfusova afera iznova aktualna

Dana 5. siječnja 1895. godine ambiciozni mladi časnik, satnik Alfred Dreyfus koji se uspinjao u vojnoj hijerarhiji, pod optužbom da je špijunirao za Njemačku biva osuđen na doživotnu robiju. Dok je pred njim odsluženje kazne u zatvoru na Vražjem otoku, među onima koji svjedoče Dreyfusovu javnom poniženju je i pukovnik Georges Picquart, nedavno promaknuti časnik koji je postao zapovjednik protuobavještajne postrojbe koja je Dreyfusa i uhitila. Međutim, Picquart uskoro otkrije da Nijemci i nakon Dreyfusova odlaska u zatvor i dalje dolaze do tajnih podataka i informacija o francuskoj vojsci. To će otkriće Picquarta uvući u opasan koloplet korupcije, prijevare i špijunaže koji će ubrzo postati prijetnja ne samo njegovoj vojničkoj i osobnoj časti, nego i samom životu.

Ovo je siže filma »J’accuse« Romana Polanskog iz 2019. godine, kod nas preveden kao »Časnik i špijun«. Film je na festivalu u Veneciji ovjenčan Srebrnim lavom i još trima nagradama, među kojima je i nagrada Međunarodne federacije filmskih kritičara FIPRESCI, te iste godine nominiran za četiri Europske filmske nagrade i od čak dvanaest nominacija za prestižnu francusku filmsku nagradu César, uključujući one za najbolji film, fotografiju, glavnog glumca i dvije sporedne muške uloge, ovjenčan nagradama za najboljeg redatelja, adaptirani scenarij i kostimografiju. Ova povijesna drama s elementima trilera suscenarista i redatelja Romana Polanskog uspjela je adaptacija 2013. godine objavljenog romana »Časnik i špijun« (»An Officer and a Spy«) britanskog romanopisca Roberta Harrisa. Prilagodba romana često ekraniziranog književnika drugi je njegov realizirani zajednički projekt s kontroverznim redateljem, nakon intrigantne političke triler-drame »Pisac iz sjene« iz 2010. godine.

Povod za ovaj tekst je aktualna izložba u Muzeju umjetnosti i povijesti judaizma u Parizu, koji se drugi put u dvadeset godina vraća Dreyfusovoj aferi. U članku za Le Figaro autorica Claire Bommelaer piše da bismo se mogli zapitati što je novo od 2006. godine te odgovara da su u međuvremenu objavljena cjelovita djela Alfreda Dreyfusa, a Muzej je nabavio i izvrsne crteže sudskog procesa iz 1899. godine. Dio odgovora možemo naći i u izjavi ravnatelja Muzeja Paula Salmona: »Ponovno oživljavanje antisemitizma kao i nedavne kontroverze oko zavjere koje iznova bacaju sumnju na Dreyfusovu nevinost čine nužnim smirivanje stvari.« Nova izložba stoga stavlja u središte priču o pravnoj i ljudskoj tragediji koja je razdirala Francusku na samom kraju 19. stoljeća.

Podsjetimo, Dreyfusova afera bila je afera vojne špijunaže koja je prerasla u unutrašnjopolitičku krizu Francuske u razdoblju od 1894. do 1906. godine. U 1894. godini francuska protuobavještajna služba otkrila je dokument koji je upućivao na to da neki časnik iz glavnog stožera prodaje vojne tajne Njemačkoj. Bez dovoljne provjere optužen je kapetan Dreyfus, jedini Židov u stožeru, pa je proces dodatno bio opterećen atmosferom antisemitskih napada dijela tiska i isto takvog raspoloženja u vojsci. Bez stvarnih dokaza da popis povjerljivih obavijesti potječe od njega, Dreyfus je 1895. osuđen, a iste je godine pukovnik Georges Picquart, šef protuobavještajne službe, otkrio da je pravi krivac bojnik Marie Charles Ferdinand Esterházy, ali je vodstvo glavnog stožera njega oslobodilo krivnje, a Picquarta poslalo u Tunis. Vijesti o tome prodrle su u javnost i okupile Dreyfusove pristaše u demokratskim i lijevim krugovima.

Informacija o pravom počinitelju stigla je do Dreyfusova brata, koji je protiv Esterházyja 1897. uložio prigovor ministru rata. Kontroverza je postala javna i vojsci nije preostalo ništa drugo nego otvoriti istragu. Suđenje Esterházyju završilo je, međutim, njegovim oslobođenjem 11. siječnja 1898. godine, a Picquart je optužen za kazneno djelo odavanja profesionalne tajne.

Gnjevan zbog Esterházyjevog oslobađanja, književnik i novinar Émile Zola objavio je 1898. u listu L’ Aurore svoje znamenito pismo »Optužujem!« (»J’accuse…!«), upućeno francuskom predsjedniku Félixu Faureu. Između ostalog Zola je napisao: »Ratno vijeće pod naredbom usudilo se osloboditi Esterházyja, što je najveća pljuska istini i pravdi. Gotovo je, Francuska ima tu mrlju na obrazu, povijest će pisati da se upravo pod Vašim predsjedanjem mogao počiniti takav društveni zločin. Ali, ako su se oni usudili, usudit ću se i ja. Usudit ću se reći istinu, jer sam obećao da ću sve reći zato što to pravda od koje se očekivalo da to učini, nije učinila. Moja je dužnost govoriti. Ne želim biti sudionik u ovoj lakrdiji jer bi moje noći progonile slike nedužnog čovjeka koji negdje daleko trpi najteža mučenja za zločin koji nije počinio.«

Vrlo brzo nakon objave pisma Zola je izveden pred sud zbog klevete. Na suđenju je generalu Pellieuxu, koji je ignorirao dokaze u korist Dreyfusa, rekao: »Pitam generala, zar nema puno načina da se služi Francuskoj? Ona se može braniti mačem ili perom. General Pellieux je sigurno osvojio mnogo bitaka! Ali i ja sam ih osvojio. Mojim radom francuski jezik uveden je u svijet. Ja imam svoje pobjede! Nasljeđu ostavljam imena generala Pellieuxa i Émila Zole: povijest će odlučiti!« Presuda je poništena u travnju, a 18. srpnja postupak je ponovo pokrenut. Zola je, međutim, pobjegao u Englesku i ostao tamo do ljeta 1899. godine. Njegovo pismo razdijelilo je Francusku u dva tabora. S jedne strane bili su konzervativni krugovi (antidreyfusovci), koji su u aferi vidjeli samo napad na nacionalne interese Francuske, a s druge dreyfusovci, koji su prava pojedinca stavljali iznad državnih interesa. Iste je godine otkriveno kako je dokumente, kojima se htjelo dodatno teretiti Dreyfusa, krivotvorio stožerni pukovnik Hubert-Joseph Henry, koji je priznao čin i ubio se u zatvoru, a Esterházy je pobjegao u London. Posljedice afere, koja je prerasla u državnu krizu, bile su odvajanje (1905.) Crkve i države, za koju se isticalo kako je država svih građana, te dugotrajna i duboka politička podjela na desne »nacionaliste« i lijeve »antimilitariste«.

Alfred Dreyfus (1859. - 1935.) francuski je časnik podrijetlom iz bogate židovske obitelji. Raspoređen na dužnost u Ministarstvo rata, 1894. bio je optužen za izdaju i osuđen 1895. na doživotni zatvor. Dreyfus je u ponovljenom procesu osuđen na deset godina zatvora. Nakon što su se otkrili inkriminirajući dokazi, koji su upućivali na namješteni proces od strane vlade, 1899. Dreyfus je pomilovan, no tek je 1906. prizivni sud poništio presudu iz Rennesa i oslobodio Dreyfusa svih optužbi, da bi mu 1910. godine bili vraćeni svi činovi. Dobio je i Legiju časti te se vratio u vojsku kao bojnik. Sudjelovao je u borbama u Prvom svjetskom ratu. Iako je Dreyfusova afera podijelila Treću Francusku Republiku, postala je simbol suvremene pravde u frankofonskom svijetu i ostala jedan od najznačajnijih primjera teškog kršenja pravde, kao i antisemitizma koji je tada vladao u Francuskoj.

Vratimo se na film Romana Polanskog s početka teksta. Osim što je osvojio brojne nagrade, film »Časnik i špijun« izazvao je i ozbiljne prosvjede, s obrazloženjem da umjetnik kojeg je više žena optužilo za silovanje ne zaslužuje da mu se odaje počast svečanim premijerama i dodijeljenim nagradama. Kritičari su naveli da Polanski slučaj Dreyfus koristi za metaforički prikaz vlastitog slučaja, za ono što smatra nepravednim progonom sebe od strane medija zbog zavođenja i silovanja maloljetnice. Premda ponekad pribjegava suvišnom i odveć doslovnom pojačavanju dramske tenzije, te iako je režija nerijetko akademska, s rješavanjem dijaloških scena izmjenom planova i kontraplanova, Polanski u cjelini stvara intrigantno i snažno djelo, angažiranu moralku precizne dramaturgije i mozaične narativne strukture. Glavnu ulogu tumači oskarovac Jean Dujardin (»Umjetnik«, »Odred za baštinu«, »Male nevine laži«), a njegovi su partneri Louis Garrel (»Sanjari«, »Izmišljene ljubavi«, »Male žene«) i redateljeva supruga Emmanuelle Seigner (»Mahnitost«, »Gorki mjesec«, »Venera u krznu«).